Ines Novak: Koliko se cijene sposobnosti naše djece?

Dugi niz godina, kroz svoj posao, razgovaram s učenicima, nastavnicima, ravnateljima osnovnih škola, stručnjacima u radu s djecom i dr. Zanimalo me kako funkcionira sustav kada su u pitanju „oni posebni“ – učenici, ali i nastavnici.

Pravo na kvalitetno obrazovanje prema Konvenciji UN-a o pravima djeteta

Članak  28. Konvencije UN-a o pravima djeteta govori o pravu na  kvalitetno  obrazovanje te navodi kako svako dijete treba biti ohrabrivano na pohađanje škole do najvišeg stupnja koji može postići. U članku 29. stoji kako obrazovanje djetetu treba  pomoći  u  korištenju  i  razvijanju  vlastitih  darovitosti  i  sposobnosti, kao i pomoći naučiti ga živjeti u miru, štititi okoliš i poštivati druge ljude.

Iako je nastojanje za poboljšanje obrazovanja u Hrvatskoj pokrenuto kroz aktualnu obrazovnu reformu, o kojoj mnogi imaju različita mišljenja, osobno sam upoznata sa nekim inicijativama organizacija civilnoga društva i aktivnih pojedinaca koji ostvaruju odlične rezultate u radu s djecom po pitanju razvoja njihovih potencijala odnosno sposobnosti.

Djeca i učenici s posebnim potrebama

Kada se u našem sustavu odgoja i obrazovanja govori o djeci s posebnim potrebama, govori se o djeci koja imaju teškoće u učenju, znatno veće od svojih vršnjaka, zbog čega im je potrebna posebna odgojno-obrazovanja podrška. Učenici s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama smatraju se i darovita djeca koja trajno postižu natprosječne rezultate uvjetovane visokim stupnjem razvijenosti pojedinih sposobnosti, osobnom motivacijom i izvanjskim poticanjem u jednome ili više područja. Takvoj djeci je također potrebna posebna odgojno-obrazovna podrška. Darovito dijete, odnosno učenik je onaj kojemu je utvrđena iznadprosječna sposobnost u jednom ili više područja odnosno koje je iznadprosječnih intelektualnih, akademskih, stvaralačkih ili psihomotornih sposobnosti.

U ovoj kolumni cilj mi je govoriti o darovitoj djeci, ali i o djeci koja pokazuju određene sposobnosti, a nisu (pr)ocijenjena darovitima pomoću standardnih testova.

Rad s darovitim učenicima u Osijeku

Kao odgovor na odgojno-obrazovne potrebe darovitih učenika Grad Osijek pokrenuo je 2017. godine  projekt  „Centar izvrsnosti Osijek: Razvoj darovitosti učenika osnovnih škola“. Cilj projekta je sustavno povećavati kvalitetu identifikacije i razvoja darovitosti učenika u dva široka područja ljudske djelatnosti – umjetnosti i znanosti. Radionice u sklopu CIO održavaju se subotom za darovite učenike od 5. do 8. razreda gradskih osnovnih škola u prostoru 8 osnovnih škola partnera.

Biti talentiran

Talentiran je riječ koja dolazi iz grčkog jezika – talanton, odnosno latinskog jezika – talentum, a izvorno znači mjeru, pa zdjelicu kojom se mjeri, pa zlatan novac. Onaj koji je imao talenta bio je osoba s mjerom, s osjećajem za (zajedničku) mjeru i kao takav (duhovno) bogat. Mjera je bila posebno izražena u umjetnostima, a mogla se naučiti putem kanona i proporcija kojima se postizala sumjerljivost (symmetria), uočavanje neočiglednih vrijednosti nekih pojava kroz zajedničke mjere.

Danas, talent označava razvijenu područno specifičnu darovitost. Gagnéov model razvoja talenta iz nadarenosti objašnjava kako je potrebna nadarenost zbrojena sa slučajem (srećom), okolinom i motivacijsko emocionalnim osobinama. Područja talenta mogu biti školska (akademska), umjetnička, sportska, tehnološka. Gagné također navodi i “katalizatore” koji omogućuju razvoj darovitosti u talent: to su otvorenost prema novom iskustvu, pozitivna slika o sebi, autonomija i otpornost na stres.

Neke nove perspektive

Nedavno sam imala priliku upoznati predstavnicu Udruge „Put do uspjeha“. Psihologinja koja je sa svojim timom, a u suradnji sa zagrebačkom organizacijom, razvila program poticanja talenata i sposobnosti djece. Program se počeo provoditi u nekim školama i pokazuje odlične rezultate. Iako, kako kaže Renata, klasična psihologija ne priznaje Gardnerov model višestrukih inteligencija, kroz predavanje i radionicu osvjestila nam je kako svatko od nas posjeduje nekoliko od navedenih.. Gardnerov model višestrukih inteligencija jedan je od okvira promatranja dječjih talenata i potencijala. Prema teoriji Howarda Gardnera, američkog profesora psihologije s Harvarda, postoje različite vrste neovisnih inteligencija. On definira inteligenciju kao „sposobnost rješavanja problema ili oblikovanje proizvoda koji su važni u određenom kulturalnom okruženju ili zajednici“. U izvornom obliku ovaj je model imao sedam vrsta inteligencija, a danas ih je poznato osam. Danas postoje škole koje su organizirale svoju nastavu i provjeru znanja prema Gardnerovoj teoriji višestrukih inteligencija. U razredu postoje centri za pojedinu inteligenciju s pripadajućim aktivnostima i zadacima. Kada se obrađuje neka tema učitelji omogućuju učenicima da mogu istu temu isprobati putem različitih centara, a tako i kada provjeravaju znanje, učenici imaju priliku prikazati naučeno putem inteligencije koja im je najviše razvijena.

Talentirani i sposobni pojedinci stvaraju kvalitetno društvo

I kako to onda izgleda? Onda imamo djecu čiji su talenti i sposobnosti prepoznati i svatko se razvija u tom smjeru. Je li teško nakon toga zamisliti zadovoljne mlade ljude, koji znaju „tko su i što su“ pa upisuju željene srednje škole i/ili fakultete. Je li onda teško zamisliti da imamo sposobne i motivirane ljude koji rade svoj posao najbolje što mogu? Zajednica u kojoj takvi ljudi funkcioniraju postaje potencijal u kojem god području radili. Biti motiviran i biti „na pravom mjestu“ odnosno raditi svoj posao sa zadovoljstvom znajući da koristiš vlastite sposobnosti i talente je najbolja opcija za pojedinca i društvo.

Djeca prepoznaju kvalitetne nastavnike

Razgovarala sam s brojnim učenicima koji su mi otkrili svoje nezadovoljstvo nastavom i nastavnicima. Čak i oni koji su odlični, često govore da im je škola dosadna. Neki su mi otkrili da su im nastavnici užasno dosadni, da traže od njih kreativno izvršavanje zadataka, a da sami nisu kreativni. Bilo je tu priča i o nepravednosti, a nažalost, i o situacijama koje, po mom mišljenju, narušavaju ne samo nastavničku profesiju nego zadiru u kršenje pedagoških normi i dječjih prava. S druge strane, prepoznaju dobre, kvalitetne nastavnike. Oni su, kako percipiraju, puni razumijevanja, pokazuju visoku razinu emocionalne inteligencije, motivirani su, vode ih na izlete, kreativni su i imaju izgrađen odnos s učenicima.

Nakon 10 godina rada s nastavnicima i sama sam prepoznala one koji su zalutali u svoje zvanje pa do onih divnih, kreativnih, motiviranih koji su „rođeni za rad s djecom“. Danas je već poprilično jasno da u uvjetima u kojima funkcionira odgojno-obrazovni sustav, od samog obrazovanja nastavnika pa do rada u odgojno-obrazovnim ustanovama, nešto smrdi. Na moje pitanje o strogoj selekciji studenata, dobila sam odgovor da sustav tako ne funkcionira i da onda, vjerojatno, ne bi bilo dovoljno upisanih studenata.

Nadalje, na moje pitanje jednoj ravnateljici škole koji su načini motiviranja i/ili nagrađivanja izvrsnih nastavnika, dobila sam odgovor kako nema načina; ni financijskog niti nekog drugog. Sustav ne daje novac, ne daje nagrade, ne daje ništa. U kolektivima gdje neki nastavnik odudara od drugih i koji svoj poziv obavlja iznadprosječno, najčešće je sabotiran od kolega jer „nitko ne voli kad se netko ističe“. Zadovoljstvo i plodovi njihovog rada ostaju u okvirima divnog odnosa s učenicima koji su izgradili svojim sposobnostima, trudom, motivacijom, ljubavlju prema djeci. Njima je, kako kažu, to i najvažnije.

No, nije li nepravedno da tako funkcionira sustav? Odgoj i obrazovanje su temeljni potencijali društva. To su davno shvatili ponajprije Danska i Finska pa i druge razvijene zemlje. I ne, ne trebaju nam danski i finski model ili neki drugi. Mi možemo graditi svoj, ali uzeti ono što možemo i integrirati ga u skladu sa svojim kulturnim naslijeđem.

Škola za život i koje vrijednosti trebaju našoj djeci

I kako moja 12-ogodišnja kćerka kaže na moj upit o Školi za život „Da, baš super, u Školi za život uče nas kako da radimo na tabletima, kao da je to super važno za život?!“ Tablet je samo sredstvo, koje btw. kako čujem, i ne funkcionira kako spada jer su navodno loše kvalitete. Ali, kako je suludo, u 21. stoljeću, u kojemu djeca već od malena odrastaju uz ogromnu količinu tehnologije i koriste ju već sada bolje od odraslih, učiti ih koristiti ih. Ne mislim da nije važno poučavati ih korištenju moderne tehnologije i pametnim načinima korištenja medija za usvajanje novih znanja, ali promjene u obrazovanju trebale su krenuti u smjeru jačanja humanističkih vrijednosti, vrlina, socijalnih vještina, aktivnog sudjelovanja i drugih važnih odgojnih elemenata. Jer to je ono za čim vapi društvo i to je ono bez čega nema društvenog napretka u ovom dehumaniziranom svijetu.