Ines Novak: Irački student građevine ’91. branio Osijek! Zaljubio se u Osijek!
Upoznala sam čovjeka iračkog porijekla koji je s 20-ak godina došao u Osijek. Nikoga ovdje nije poznavao. Kao dijete volio je glumu, pa je kao mladić sa svojom umjetnički orijentiranom ekipom uživao u amaterskim predstavama, glazbi i svim onim impresijama koje donosi umjetnički pogled na svijet. Rat između Iraka i Irana uvukao ih je u nemila iskustva pa je, kako kaže, kao čovjek drukčijeg pogleda na svijet, odlučio pronaći izlaz u neki bolji život.
RAT VS. STUDIJ
Uvjet za izlazak iz vojske bio je dokaz o upisu na studij u bilo kojoj zemlji izvan Iraka. Njegova želja bila je upisati studij glume u Italiji, no, zbog nedovoljnog broja bodova, nije uspio. I tako je mladi Iračanin došao u Jugoslaviju, iako je godinama slušao o lošoj perspektivi o socijalističkim zemaljama. Zagreb kao destinacija također nije ponudio ono željeno, te je morao odustati od studija glume, a kako je bio odličan matematičar razmišljao je o studiju informatike ili građevine. Sisak, Varaždin i Osijek bili su gradovi u kojima je predao papire za upis na fakultete.
ČOVJEČNOST JE DOBAR PREDUVJET ZA USPJEH
Put koji je prošao, a pri tome ne mislim samo na geografsku dimenziju, bio je iznimno turbulentan, opasan, težak… Možete pretpostaviti s koliko se ljudi punih predrasuda susretao, a vjerujem da možete zamisliti i neke situacije koje su česte u slučajevima susreta ljudi različitih narodnosti, nacionalnosti, kultura…
Ne želim biti okrutna, ali veliki broj naših ljudi ne gleda blagonaklono na druge i drugačije. No, valjda, volja, upornost i sposobnost nađu svoj put. Nađu, da, jer slijedi te ono čemu težiš, čemu usmjeravaš svoje želje, htijenja, korake i život ti pruža ono na čemu temeljiš svoje vrijednosti. Vjerujem da je čovječnost dovoljno dobar preduvjet za uspjeh.
U novim okolnostima, došavši s dva kovčega (treći je bacio u rijeku jer mu je otežavao putovanja i više ga nije imao snage vući okolo-naokolo), mladi Iračanin, upisavši studij građevine, počeo je graditi jedan apsolutno novi život u zemlji o kojoj nije znao gotovo ništa, među ljudima koje nikada nije vidio niti je znao kako dišu i to baš u gradu na Dravi.
NOVI ŽIVOT U OSIJEKU
Sjećam se svog dolaska u Osijek s nepunih 18. Djevojci iz malog slavonskog mjestašca podno Papuka dolazak u Osijek značio je prilično veliku promjenu u životu. Faza odrastanja, prvi samostalni koraci, spoznavanje vlastite odgovornosti, ljudi, okoline… Da, ali ja sam prije dolaska na studij živjela nešto više od 100 kilometara od Osijeka pa koliko god životni preokret bio intenzivan mladoj osobi koja napušta roditeljsko gnijezdo, ne mogu niti zamisliti kakav je preokret onome tko je u istoj fazi života došao ovamo (ili bilo gdje drugdje) iz zemlje u kojoj su kultura, običaji i religija značajno drukčiji.
IZ RATA U RAT
Možemo li pak promisliti o ljudskim vrijednostima, snazi, hrabrosti, upornosti, snalažljivosti… Možemo li se izbaciti iz ograničenih konteksta koji stvaraju predrasude, razdvajaju ljude, čovjeka od čovjeka, čovjeka iz čovjeka…
A što kad vam kažem da je taj isti čovjek završio studij građevine u Osijeku i odlučio se ’91. priključiti u obrani Hrvatske?!? Devetnaestogodišnji Iračanin napustio je ratnu domovinu i onda u obećanoj zemlji ponovno doživio rat, ali i odlučio postati dio njene obrane.
Još za vrijeme studija njegova supruga rodila je dijete, a kasnije i drugo. Ima još brojnih situacija u kojima je bilo potrebno upregnuti pamet, mudrost i razna umijeća preživljavanja, a za koje sam čula od ovog izuzetnog čovjeka i njegove divne kćeri, s kojom često popijem kavu, dok nam se djeca igraju i vesele svakom susretu.
Borba za egzistenciju i potraga za poslom inženjeru građevine nije bila laka. I prvo zapošljavanje i negativni komentari na osnovu porijekla, nerijetko i ucjene, a uz to i najveća tragedija koja se roditelju može dogoditi – smrt djeteta (sina u dobi od 25 godina).
SNAGA LJUDI KOJI CIJENE I VOLE ŽIVOT
I ovaj čovjek nosi osmijeh na licu, uljudnost mu krasi stav, odmjereno zbori i mudro rezonira. Ovom Iračaninu njegov slučajni grad postao je prebivalištem i prirastao srcu. Danas je uspješan poduzetnik – vodi građevinsku tvrtku već 20 godina. Ima poslovnih ponuda u bogatim zemljama gdje bi ostvario izvrsnu plaću, no, kako kaže, ne želi jer „nije smisao života samo gomilati novac“.
Umjetničkim šarmom besprijekorno priča o ljepotama umjetnosti, a suvereno o životnim zakonima. Ovaj je čovjek postigao uspjehe koje nisu postigli mnogi koji su odrastali u ovom gradu.
Nekome je Osijek bio malen, dosadan, besperspektivan, pa je otišao. Nekome je Osijek ‘pod mus’, jer ne može nigdje, netko stalno nalazi priliku da ga ‘opljuvava’, nekome je sasvim O.K., nekom divan, a ima i takvih koji su kao ‘slučika’ upali i silno se zaljubili u njega. Kao gospodin Habib, kao i ja, kao i neki drugi zaljubljenici u ovaj grad.
I dok ljudi širokih svjetonazora nađu sebi slične, s kojeg god kontinenta bili, i uživaju u životnim pričama, neki na svome ne žele pozdraviti svog susjeda jer je Srbin, Hrvat, Musliman, Rom, ‘socijalac’, neobrazovan, homoseksualac, „ne ide u crkvu“, bez posla, vozi loš auto… Sve dok nas budu impresionirali ljudska hrabrost, upornost, inteligencija, znat ćemo da nam nije zakazala čovječnost jer ljudske vrijednosti nikada nisu poznavale granice, one su bezvremenska supstancija u onim posebnim ljudima koji cijene i vole život.
