Ines Novak: Prilika za resetiranje i preuzimanje odgovornosti za zajednicu

Prvih nekoliko dana nakon odluke o privremenom otkazivanju aktivnosti, radionica i događaja Dokkice kao i odluke o prestanku dolazaka na posao za cijeli tim,  trebalo mi je vremena da se zbrojim i osiguram si uvjete za rad (k)od kuće. Moj tim žurno je završavao sve što se trebalo i moglo završiti u našem radnom prostoru, a onda smo napustili ‘Keršiku’ u kojoj su do prije par dana odzvanjali dječji glasovi, smijeh, zvuci bubnjeva i gitare…

Tih par dana u kojima smo (polu)svjesni situacije raspravljali o aktualnostima bili su ispunjeni čitavim spektrom nekih sasvim novih osjećaja i misli, za koje, naravno, nismo ni sanjali, kao i svi, da bi mogle biti dio naše realnosti.  Uz svu pozitivu, strepnja se vješto uvlačila u naše razgovore.

Računalo, ‘hard’, pečat i printer prve sam preselila kući, a onda još par dana odlazila sam u Keršovanijevu po neke registratore, knjige i priručnike, uredski pribor, …. Svaki put kad bih došla u tih par dana, gledala sam prazne prostorije Dokkice uz laganu jezu i tugu.

U glazbenoj sobi dostavljeno dvjesto komada promotivnih eko vrećica i jastučića s likom naše legendarne Ribice – maskote Festivala učeničkih igrokaza „POZOR! Plivamo na sceni“ koji se trebao održati 20. ožujka, 9. godinu za redom u povodu obilježavanja Svjetskog dana kazališta za djecu i mlade. Na Festivalu je trebalo nastupiti 160 djece iz 13 osnovnih škola Osječko-baranjske županije te još 40-ak dječjih izvođača; plesača i glazbenika. Za sve njih pripremljeni su pokloni, a 15 mentorica i dva voditelja pripremalo je djecu za nastupe. Za volontiranje u Festivalu prijavilo se 30-ak volontera, a par dana prije održali smo sastanak u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku koje nam je svih ovih godina partner u projektu. U veselom ozračju zaključili smo kako je nevjerojatno brzo prošlo 8 godina Festivala. I tako… kao i svi ostali, zbog mjere zabrane okupljanja većeg broja ljudi (tada je granica bila 100), morali smo otkazati Festival.

Ubrzo smo dobili upute nadležanih tijela o postupanju i mjerama koje moramo poduzeti kao i zahtjeve da se što prije očitujemo o projektnim aktivnostima; odgađamo li ih ili je moguća prilagodba i kako.  Nije bilo jednostavno brzo uspostaviti novi režim rada, kao i svima, naravno. Kako su naši projekti vezani uz rad s djecom, roditeljima, školama, centrima za socijalnu skrb i fakultetima, trebalo je nekoliko dana izrade novih planova i sustava rada za dio aktivnosti dok smo neke, nažalost, morali odgoditi do daljnjeg (s upitnikom o vremenu nastavka, naravno).

Moja radna ekipa žustro se potrudila uspostaviti prilagođeni sustav putem sredstava komunikacijske tehnologije, a Dokkica je na Facebooku pokrenula novu grupu „“BEZ KORONE: Moja kreativna kućica“ koja pomaže roditeljima u dijeljenju ideja kućnih aktivnosti za djecu.

PRILAGODBA NA NOVE UVJETE ŽIVOTA

E tako, a doma, troje djece i ja – mater familias. Nije loše kad imaš punoljetno dijete i kćerku koja je dovoljno stara da može pripomoći u kućanskim poslovima. Raspored zbivanja i raspoloženje kod kuće prvih dana, u nedoumicama zbog raznih vijesti sa svih strana, bio je malo kaotičan.

Razmišljala sam o puno stvari; sigurnosti djece i sebe, hrani, njihovom online školovanju, široj obitelji, mom radu od kuće, mojim kolegama, radu i budućnosti Dokkice, prilagodbi kućne dinamike, sadržaju kućnih aktivnosti, novim uvjetima života… DAN PO DAN.

Prije par dana kaže mi kolegica „Blago tebi – imaš bar djecu i balkon“. Nasmijala sam se od srca. I ostadoše njene riječi u mojim mislima pa skoro svaki dan (Hvala, Majo!).

Krenulo je s malo žustrijim raspravama s ovo dvoje starije djece jer su se prvih par dana izolacije sprdali s koronom ne shvaćajući ozbiljnost situacije. A kako i bi?!? (Kad su doživjeli slično?). Polako, dan po dan, sat po sat lagano se ova četvorka privikavala na nove životne okolnosti. I znate što? Uopće nije loše. Dapače, puno bolje nego sam očekivala. Brojne su objave po društvenim mrežama o dobrim, lijepim stranama izolacije. I ja mogu posvjedočiti isto. Prije par dana reče moj osamnaestogodiši sin „Ja sam baš sretan kod kuće“, a kćer (12) s osmjehom od uha do uha  „I ja isto“… „zato što smo zajedno, a mogu učiti (k)od kuće“ dodao je sin.

Svakodnevni ručkovi su visoko ocijenjeni od strane mog stručnog žirija (djece). Jedem bolje nego ikada; redovito i prilično zdravo. Češće pravim zdrave obroke i češće pijem tekućinu. Redovito pijem vitamine i minerale,  a moja svakodnevna namirnica je luk – crveni svakodnevo, a bijeli svaki treći dan J. Mislim da ću prvi puta (osim u trudnoći) u životu nabaciti koju kilu što uopće neće biti loše jer sam bila blizu granice pothranjenosti zbog dinamike života.

Što se tiče online škole, vidim da moji školarci redovito prate nastavu i izvršavaju svoje zadatke, jedino što su malo promijenili dinamiku učenja. Tako moj osamnaestogodišnjak uči duboko u noć – do 2-3 ujutro, no, nije mu za zamjerit, jer je, očito, noćni tip, a ja kažem „Nek uči kad god hoće, samo nek uči!“.

Kad vam je zanimanje vezano uz rad s djecom, onda svašta toga naučite, razvijete i kao poželjno primjenite u vlastitoj obitelji. Iako raditi s djecom i odgajati vlastitu, mnogi kažu, nije isto i slažem se, opet se da naslutiti da ćete kao takav roditelj objektivno imati veći spektar ideja za aktivnosti slobodnoga vremena.

Kako je svako od mojih troje djece u bitno različitoj dobi, šaltanje na njihove potrebe i moje pristupe nije baš jednostavno. Trogodišnjak 100 puta u danu kaže „mamaaa“, zahtjeva aktivnu igru pa kombiniram sa starijima kako da ga zabavimo. Aktivnosti su raznovrsne, od trčanja po stanu, pripreme kolača, igranja s improviziranim platformama za igru, slaganja lego kockica, kućnih predstava s plišancima, crtanja, čitanja slikovnica, zavlačenja u kutije i veliku putnu torbu, igranja plastelinom, slaganja plastičnih čaša, plesanja, vožnje hoverboardom po stanu, igre na balkonu, gledanja crtića, hrvanja, škakljikanja, vodenih igara s improviziranim bazenčićima (plastičnim kutijama)…

Kćerka i ja smo jednu večer imale svoj ‘girl’s night’ pa smo se sredile za plesnjak u dnevnoj sobi uz svjetla malog reflektora i Colu sa slamkom. Tada je krenula čitava eksplozija improviziranih društvenih igara: natjecanje u balansiranju na pilates lopti s knjigom na glavi, ubacivanju bombona u plastičnu kanticu pomoću stopala, hvatanju bombona plastičnom čašom, u brzom slaganju plastičnih čaša, u stajanju na jednoj nozi na prstima, ubacivanju kockice čokolade u usta s vlastitog čela… Kćer mi je rekla da joj je ta naša ‘girl’s night’ najbolja ikad. Uz to, kao plesačica, prati online plesne tečajeve i dalje plesucka po stanu po cijele dane, a vidim ju da svakodnevno vježba, kao i sin sportaš koji višak energije upražnjava kratkim odlascima van uz mjere opreza.

Kad je pao snijeg, na veliku molbu trogodišnjeg malca, kćer i ja izašle na kratko s njim i nabrzinu napravile malog snješka (5 min.). Od tada do sinoć, svaku večer kad ga pitam što mu je bilo naljepše danas, odgovara „Što smo pravili snješka“ i ne zna, siroče, da je to bilo prije nekoliko dana. Dakle, 5 minuta pravljenja snješka djetetu je ostavilo intenzivno sjećanje i sreću.

I tako… dok na kratko svakih par dana izađem u trgovinu po namirnice, razmišljam o svakodnevnim aktivnostima i djelujem u datim trenucima kako najbolje znam, prolazi vrijeme, ide život…

Čujem se s roditeljima, bratom u Irskoj, prijateljima, kolegama… koristim društvene mreže za ispunjavanje virtualnog društvenog života,  odrađujem posao u novim okolnostima, skiciram planove i nove projekte, čitam, posvećena sam molitvi, radim na sebi, povremeno vježbam…

Nakon strahova i bjesomučne euforije, čitanja i slušanja vijesti, razbijanja uobičajene svakodnevnice, mentalnih, emocionalnih i socijalnih distrakcija ipak se čini  da je u mom domu prilično o.k.

ODGOVORNOST I SNAGA POJEDINCA

Da, slažem se da je ovo revolucionarni trenutak za čovječanstvo. Da ne ulazim u dublju filozofiju, boravak doma ovih je dana mojoj obitelji donio benefite; vrijeme provedeno u zajedništvu potaknulo nas je na kreativnost u vlastitom domu, u međusobnim odnosima, u našim srcima. Više razgovaramo, grlimo se, smijemo, izjavljujemo ljubav jedni drugima, provodimo kontruktivno slobodno vrijeme….

Ne znam što nas čeka, a mislim da je i naporno i besmisleno previše o tome razmišljati. Zato ću živjeti dan po dan s nadom i vjerom u bolje dane, u bolji život. Vrijeme će pokazati…, a dok prolazi budimo budni i nastojmo izgraditi nabolje verzije sebe. Samoća je čovjeku oduvijek bila plodonosna za umnu, spoznajnu revitalizaciju.

U toplini svoga doma, u mom Osijeku, na mojoj planeti, rađam, kao i mnogi, neke nove dimenzije života. Ne možemo biti isti nakon ovoga. Ni sada već nismo isti kao prije nekih dva tjedna ili čak jučer. Promjene u čovjeku su se događale i prije, no, sada se mijenjamo puno brže; iz dana u dan ili čak sat i to, vjerujem, iz temelja.

A temelji? Što jesu naši temelji? Na to pitanje sada odgovara cijeli svijet, svaki pojedinac… Bilo bi dobro da nakon ovoga krenemo svi zajedno s novim temeljima jer, čini se, jedino će tako biti moguće dalje živjeti. Nadajmo se i vjerujmo u pozitivne ishode kako god teško bilo jer jedino tako možemo sačuvati zdrav razum.

Istraživanje s Harvarda je pokazalo da emocionalno stanje svake osobe utječe na druge čak i do tri socijalna nivoa oko nje. Drugim riječima, ako ste postali sretniji to će se odraziti ne samo na vaše prijatelje, već i na prijatelje vaših prijatelja i na njihove prijatelje. Obrasci ponašanja u društvu uspostavljeni su ili ih održavamo svi mi kroz naše izbore koje činimo svaki dan. Pojedinačno, kada promijenimo sebe, mi imamo utjecaj na obrasce s kojima smo usklađeni i koje podupiremo kroz svoje akcije.

Ako mi usvojimo neku pozitivnu promjenu i pokažemo to vlastitim primjerom, ljudi će biti inspirirani našim putevima i promijenit će sebe kako bi se uskladili s nama, a drugi da bi se uskladili s njima. Na taj način se uvodi novi obrazac ponašanja i njegov efekt se povećava eksponencijalno. Na kraju će se dogodit neka vrsta točke preokreta i značajne promjene. Upravo je na taj način, u prošlosti, došlo do velikih društvenih promjena u različitim dijelovima svijeta.

Ostanite doma i činite najbolje što možete za sebe, svoje najbliže, ali i za svoju zajednicu jer nismo sami u ovoj gabuli i ovisimo jedni o drugima… uvijek i jesmo, ali sada je nužno to osvijestiti do najvišeg stadija spoznaje. Sada do izražaja dolazi odgovornost pojedinca za zajednicu i to na iznimno brutalan način – način kojim određujemo trajanje odnosno broj ljudskih života.

Više nego ikada razmislimo i primjenimo Gandhijevu „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu!“

Foto: Mario Miloloža