Ned. srp 12th, 2020

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ines Novak piše: (Ne)odgovorno dijete – (ne)odgovoran čovjek!

4 min read
INES NOVAK - Više od 10 godina Ines Novak radi u civilnom sektoru i to s djecom. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku te završila Pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičku izobrazbu na Odsjeku za cjeloživotno obrazovanje Filozofskog fakulteta u Osijeku. Sudjeluje na brojnim edukacijama vezanim uz rad s djecom i mladima. Nakon 5 godina rada u Dokkici, postaje predsjednica Udruge. U slobodno vrijeme piše pjesme i priče za djecu.

U svom dugogodišnjem radu s djecom i roditeljima susretala sam se s brojnim obiteljima, različitim odgojnim stilovima roditelja, različitom djecom po sposobnostima, odgojno zapuštenom djecom, djecom iz socijalno ugroženih obitelji, disfunkcionalnih, ali i djecom iz funkcionalnih obitelji, talentiranom djecom… Uglavnom, kao što je svako dijete odnosno osoba jedinstveno, tako je, naravno, jedinstvena i svaka obitelj. No, naravno, postoje sličnosti u određenim pristupima i ponašanjima, kako djece tako i roditelja. Neki od tih pristupa i ponašanja posebno su me zabrinjavala obzirom da su imala negativan utjecaj na razvoj odgovornosti i samostalnosti djeteta što je direktno utjecalo na djetetov školski (ne)uspjeh, ali, naravno, i na druge dijelove života djeteta. Ustvari, ti roditelji su svojoj djeci onemogućili razvoj odgovornosti i samostalnosti.

To je jedna od stvari koja me iznimno zabrinjava i danas – odnos roditelja prema školskim obvezama djeteta odnosno njegovom obrazovanju i to onih roditelja koji (ponovno) „idu u školu“ zajedno sa svojim djetetom. Ne mislim na roditelje koji u prvom razredu osnovne škole prate djecu do škole i od škole, jer je dijete tek krenulo u školu i potrebno je vrijeme prilagodbe, kao i pomaganje djeci u izvršavanju školskih obveza kao novom periodu života u kojem uče odgovornosti. Mislim na one roditelje koje svojoj djeci „kao pomažu“ u obrazovanju, pa im daju gotove odgovore ili im, čak, pišu zadaće, crtaju ili izrađuju određene stvari umjesto djece, koji sjede s djecom dok uče… Ima i onih koji bez problema pravdaju izostanak iz škole jer je dijete „iscrpljeno“ od škole ili ne znam čega (boli ga obrva), a vrlo često isti ti roditelji su pravi buntovnici u školi, borci za pravo i pravdu. Nerijetko su isti ti strašni „poznavatelji“ odgojno-obrazovnog sustava i zakona i učitelj im je, naravno, pravo zlo za njegovo dijete.

I tako, jedna od „takvih“ mama sjedi pored svog sedmaša dok on uči, jer, kaže, ne bi učio da nje nema pored njega. I na poduke ga dovodi, a bome i odvodi. Napominjem kako nije riječ o djetetu s posebnim potrebama. Ovo je samo jedan od brojnih primjera s kojima sam se susrela. Neki roditelji, iz ne znam kojih razloga, naprosto „vise nad glavom“ svog djeteta. Ja bih još malo pojačala pa bih rekla „vise nad mozgom“ i ne znaju, očito, da prave nesposobnjakoviće od svoje djece. Naravno, kasnije se čude kako je njihovo dijete nesposobno za život.

Čiji je škola „posao“ odnosno obveza? Djetetova, naravno! Preuzimanjem odgovornosti za školske obveze roditelji rade najveću moguću grešku u obrazovanju svoje djece ali i odgojnu grešku učenja odgovornosti i samostalnosti. Upravo je to vrijeme i prilika za učenje o tome. A kako naučiti dijete odgovornosti i samostalnosti nego upravo tako da mu na najbolji mogući način ukažu da je škola njihova obveza. Linija manjeg otpora u ovom slučaju je davanje gotovih rješenja i tu leži najgori mogući efekt za mozak u razvoju. Možemo reći, postavljanje blokada. Dijete treba poticati na razmišljanje, pomoći mu da dođe do rješenja kada ono to traži, ali nikako dati rješenje.

Na početku školovanja svojoj djeci sam rekla kako je moj posao moja obveza, a škola njihova obveza. Tu sam kad zapne, ali da od mene ne očekuju gotove odgovore kao, ni pod razno, pisanje njihovih zadaća ili drugih školskih obveza. Nije, naravno, bilo jednostavno upustiti se u pojašnjavanje i proces razgovora koji se temeljio na postavljanju „pravih“ pitanja, skiciranja i vizualiziranja zadataka, no, ja sam uvijek vjerovala kako ću im na taj način pomoći da sami dođu do rješenja. Tako je bilo! Oduševljenje djeteta što je samo došlo do rješenja bilo mi je iznimno drago gledati i zaključiti s rečenicom „Vidiš kako možeš sam/sama doći do odgovora, samo treba malo razmišljati“.

Jedna od stvari koje sam im rekla je i da ne moraju imati sve petice i da se ne očekuje da su baš u svemu najbolji, ali da se uvijek trude dati najbolje što mogu. Nisam jedna od roditelja koja je je na lošiju ocjenu reagirala kao da je smak svijeta. Rekla sam da imaju priliku ispraviti, a da, očito, nisu dobro savladali gradivo. Neizostavno je u mom riječniku da se sve može naučiti kao i ona stara poslovica „Sve se može kad se hoće!“. Katkada se znam našaliti s kćerkom kada mi dođe iz škole pa kaže kako je dobila tri petice „A daj, pa kak’ sve isto? To je malo dosadno!“.

Od, recimo, drugog-trećeg razreda osnovne škole, ne uplićem se u školske obveze svoje djece. Postali su odgovorni i samostalni. Naravno da je tu bilo izazova, ali generalno, ja, osim roditeljskih sastanaka i informacija te pokoji „upliv“ kao motivator i podrška, nemam teret škole svoje djece. Odgovornost i samostalnost preslikala se i na druge dijelove života moje djece.

Ako krenemo od pretpostavke kako bi svaki roditelj želio da njegovo dijete kad odraste bude odgovoran i samostalan čovjek, onda treba biti svjestan da se odgovornost i samostalnost uče upravo u obitelji i da je polazak u školu upravo pravo vrijeme za postavljanje temelja za razvoj odgovornosti i samostalnosti.

Foto: Osobna arhiva Ines Novak

Facebook Comments