Čet. stu 26th, 2020

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ines Novak piše: Veza između igre djeteta i posla odraslog čovjeka

5 min read
Više od 10 godina Ines Novak radi u civilnom sektoru u području izvaninstitucionalnog odgoja i obrazovanja. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku, završila Pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičku izobrazbu na Filozofskom fakultetu u Osijeku i brojne edukacije vezane uz rad s djecom. Pokretačica je i voditeljica brojnih inicijativa, aktivnosti i projekata za djecu, a od 2015. godine predsjednica je Dječjeg kreativnog centra Dokkica. Majka je troje djece.

Jeste li se igrali u djetinjstvu? Koliko ste se i kako igrali? Jeste li znali da su igre iz vašega djetinjstva odnosno da su načini igre i opseg vremena posvećenog igri u vezi s poslom koji danas radite? Velika je sreća ako su potencijali koje ste razvijali kroz igru vaši roditelji ili drugi bliski ljudi prepoznali i poticali. Sigurno ste razvili i određene sposobnosti, a još je veća sreća ako su te sposobnosti dobile priliku i dalje se razvijati, usavršavati… Ako nisu imali tu sreću, za podržavajućom okolinom, u velikoj većini slučajeva, takvi ljudi, nažalost, osuđeni su na prilično neispunjen život, osim ako su, kasnije, uspjeli pronaći izvore za vlastiti osobni i profesionalni razvoj.

Nedavno sam slušala Ophera Brayera, vrhunskog stručnjaka za obrazovanje i pokretača obrazovnog centra i programa Stages Global Homeschool. Stages je obrazovni centar s jakim odjelom za istraživanje i razvoj za razvoj sljedeće generacije vrlo nadarenih, inovativnih i empatičnih pametnih tehničara, umjetnika, ekonomista i znanstvenika. Čovjek je fenomenalan. Milina ga je slušati kako zdušno govori o razvoju i poučavanju djece. Opher govori kako sve kreće od igre u djetinjstvu. Igrajući se djeca razvijaju svoje sposobnosti i vještine. Što se djeca više igraju, stvaraju veći fond vještina, a kad odrastu nastavlja se igra uloga koju su igrali u djetinjstvu. Kao što je mali dječak u djetinjstvu igrao ulogu tate, kad odraste i postane otac, on nastavlja ili, ako se u djetinjstvu nije igrao te uloge, započinje ulogu oca – igra se tate. Odrastao čovjek kao bankar zapravo igra ulogu bankara, isto kao što učiteljica igra ulogu učiteljice… Dakle, i kad odrastemo nastavljamo se igrati.

U filozofiji igra ima metafizičko, ontologijsko i epistemološko značenje, ali se prije svega tiče antropologije i estetike. Već od Heraklita i Platona igra označava doba čovjekova života i sazrijevanja ili temeljni način stjecanja umnosti i razboritosti. U estetskome pogledu (I. Kant) igra dobiva značenje radnje koja je za samu sebe ugodna i plemenita, a kod F. Schillera ona je način čovjekova ophođenja s ljepotom.

U psihologiji, pojam igra najčešće označuje povremeno ponašanje djece ili životinjske mladunčadi. Igra ima različite funkcije; najčešće se (u životinja) govori o nenamjernom učenju i uvježbavanju u različitim oblicima ponašanja u budućem (odraslom) razdoblju. U svim značenjima taj je pojam najčešće povezan s kompleksnijim čuvstvom ugode. U odraslih i u djece, pojam igra najčešće označuje djelatnosti koje razveseljuju i relaksiraju, ili pak dovode do posebnoga uzbuđenja.

U pedagogiji, oblik čovjekove rekreacije, sredstvo odgoja i izobrazbe; slobodna, samomotivirajuća, nesvrhovita djelatnost u kojoj sredstva dominiraju nad ciljem. Većina autora vezuje ju uz djetinjstvo: što ono duže traje, to je igra razvijenija i obratno. Najčešće se igre u djetinjstvu svrstavaju u: funkcionalnu igru, simboličku igru i igru s pravilima. Funkcionalna igra određuje se kao igra novim funkcijama koje u djeteta sazrijevaju – motoričkim, osjetnim, perceptivnim sposobnostima. Simbolička je igra aktivnost u kojoj se simbolima (najčešće igračkama) zamjenjuju stvarni predmeti, djelatnosti i ljudi (najčešće oko djetetova 18. mjeseca). Igra s pravilima, igra je sa senzomotoričkim kombinacijama (utrke, loptanje i dr.) ili s intelektualnim kombinacijama (kartanje, šah i dr.), u kojoj se pojedinci natječu i koja je regulirana pravilima.

Stručnjaci i zagovornici zdravog i cjelokupnog razvoja djeteta veliku važnost daju igri. No, mnogi ljudi ne pristupaju ozbiljno fenomenu igre jer, izgleda, igra povlači sinonime za neozbiljnost i nevažnost u ozbiljnom ophođenju sa svijetom. Vjerojatno ste katkada čuli izjave poput „On je neozbiljan, on se samo igra“ ili „Hej, ‘aj ti pusti sad igru, radi nešto ozbiljno“ i slično.

Dr. Ranko Rajović, jedan od vodećih  stručnjaka u odgoju i obrazovanju, u svojoj  edukaciji “Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ” temeljenu na NTC-sustavu učenja, inovativnom programu čiji je autor, govori zanimljiva istraživanja o stanju djetetovog mozga u igri. Navodi kako je mozak djeteta u igri u fazi sličnoj REM fazi. Inače, REM faza nam omogućava prisjećati se i učiti iz nekih iskustava, a bez da budemo osakaćeni od strane emocionalnih tereta koje takva iskustva sa sobom nose.

Prije nekoliko dana imala sam priliku govoriti pred grupom studenata Filozofskog fakulteta u Osijeku koji su došli u Dokkicu. Predstavila sam im organizaciju, njen razvoj, projekte, aktivnosti, ciljeve… Ispričala sam im i svoj vlastiti profesionalni put. Najčešće iznenađenje studentima, kad im govorim o osobnom i profesionalnom razvoju i potrebi cjeloživotnog učenja, kao i retrospektivu vlastitog razvoja, jest kad im obznanim da sam zvanjem diplomirana pravnica. Vjerojatno izvan očekivanja obzirom da je organizacija koju vodim posvećena djeci. No, kad im ispričam svoj profesionalni put koji je išao u skladu s vlasitim željama, vjerujem da ih potaknem na razmišljanje o mogućnostima koje mogu ostvariti ako to doista žele, ali i aktivno rade na njima.

Dok sam prije 15-ak godina ozbiljno razmišljala o svom profesionalnom usmjeravanju, raditi posao koji ne volim, činilo mi se kao pravi životni pakao. Nezamisliva činjenica 8-satnog radnog vremena u kojemu nisam zadovoljna i sretna, ne koristim vlastite potencijale, ne razvijam se, ne ostvarujem neku dublju svrhu… Užas! Nimalo začuđujuće kad kažem da bi to za mene bilo ozbiljno narušavanje mog mentalnog zdravlja.

Poznajem mnoge ljude koji su užasno nesretni na svojim radnim mjestima, poznajem i one koji su oguglali, kao i one koji bi učinili nešto ali ne znaju što. Poznajem i ljude koji strastveno vole svoj posao i rade ga s velikim užitkom. Oni posao i ne doživljaju kao posao u klasičnom smislu, oni taj posao žive.

Kao mala igrala sam se raznih igara; igre uloga u kojima sam bila mama, učiteljica, doktorica, pjevačica, plesačica, glumica…, igre u prirodi s puno svojih vršnjaka, društvene igre, pohađala sam više izvannastavnih aktivnosti (likovnu, glazbenu, literarnu, dramsku, plesnu, folklor, tenis, šah…), učila sam plesti i heklati, šiti, živjela u zdravoj okolini uz puno igre na otvorenom, možda i sretne okolnosti što mi je majka bila odgajateljica u dječjem vrtiću i vrlo kreativna osoba… svašta-nešto obilježilo je moje djetinjstvo. Puno stvari iz mojih igara djetinjstva dio su mog današnjeg života i posla. Nije teško za povezati. Doista radeći živim svoje igre djetinjstva kroz brojne ideje, aktivnosti i projekte Dokkice.

Konfucije je rekao „Izaberi posao koji voliš pa u životu nećeš morati raditi ni dana“, a Heraklit da “Čovjek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost koju ima dijete dok se igra.”

Konfucija sam poslušala prije više od 10 godina, a s Heraklitom se slažem 100 %. Zato sam najozbiljnija kad se igram.

Foto: Ines Novak (privatna arhiva)

Facebook Comments