Pon. sij 25th, 2021

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

“Čokoladno mlijeko na parketu, ulje na pločicama, razbijena čaša, ljetna odjeća po dnevnoj…”

4 min read
Više od 10 godina Ines Novak radi u civilnom sektoru u području izvaninstitucionalnog odgoja i obrazovanja. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku, završila Pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičku izobrazbu na Filozofskom fakultetu u Osijeku i brojne edukacije vezane uz rad s djecom. Pokretačica je i voditeljica brojnih inicijativa, aktivnosti i projekata za djecu, a od 2015. godine predsjednica je Dječjeg kreativnog centra Dokkica. Majka je troje djece.

INES NOVAK, kolumnistica OsijekExpress-a i predsjednica Dokkice doživjela je ono što i tisuće drugih mama u Hrvatskoj i svijetu, pokušala u samoizolaciji spojiti kućne i poslovne obveze, bez vrtića, škole… I poručuje svim mamama: Bravo, znam kako Vam je…

Od prošle nedjelje sam u samoizolaciji sa svojim četverogodišnjim sinom. Na sreću nismo dobili simptome, a uskoro izlazimo van.

U trenutku kad mi je javljeno da je osoba s kojom sam bila u kontaktu pretprošli tjedan COVID pozitivna osjećala sam prvo zbunjenost, zatim nevjericu, pa opet zbunjenost, pomalo strah… Tako je nekako izgledalo prvih nekoliko minuta spoznavanja činjenice da sam bila u kontaktu sa zaraženom osobom. Nakon toga, uslijedilo je procesuiranje u mojoj glavi koje je izgledalo kao kad pokušavate downloadati nešto uz lošu internetsku vezu.

Drugi dan prijavila sam samoizolaciju za sebe i sina našim liječnicama, javila teti u vrtić, a onda pokušavala odrađivati sve poslovne obveze od kuće i zadovoljiti sve potrebe četvereogodišnjaka u kućnoj izolaciji.

Prvi dan je bio kaotičan jer sam držala predavanje studentima i imala sastanak preko zooma, a moj četverogodišnjak je nekoliko puta uletio pred kameru, tražio sok, pa brisanje guze jer je upravo kakio…  Sve je to izgledalo simpatično studentima koji su imali priliku, osim onoga što su očekivali u okviru planiranog gostujućeg predavanja – slušati o funkcioniranju jedne neprofitne organizacije, vidjeti i ono neočekivano – mamu koja drži predavanje uz malo dijete. Uz to, dan mi je bio ispunjen brojnim telefonskim pozivima i rješavanju obveza vezanih uz postupak ocjenjivanja projekta, najvećega u povijesti Dokkice, a ocjenjivačko tijelo je tražilo odgovore „u najbržem mogućem roku“. Kad bih mogla slikovito prikazati stanje moga mozga taj dan izgledalo bi nešto kao u stilu lagani dim iz ušiju ili ogromna štipaljka koja mi stišće mozak.

I tako, prvih par dana, kombinacija privatnog i poslovnog bila je prilično izazovna. Neodgodive poslovne obveze morala sam rješavati pod svaku cijenu. E tako, a cijena je bila kaos u stanu, igračaka na sve strane, ljetne odjeće po dnevnoj sobi koju sam spremila u veliku kutiju i planrala odnijeti u podrum, ali ju je moj sin uzeo i izbacao sve po sobi kako bi se mogao zavlačiti u nju i glumiti macu i guštera… Imali smo u nekoliko navrata sin i ja, „ozbiljne“ razgovore o pospremanju stana, a najbolja stvar je bila što smo se često ispričavali jedno drugom za sve i svašta.

Osjetio se nedostatak vrtića i boravka na otvorenom prostoru – višak energije ispoljavao je trčanjem po stanu, skakanjem po krevetu, pilates lopti, po meni… Zahvaljujući balkonu, imali smo jednu večer balkonski čaj-party uz upaljene lučice, dekicu i ambijentalnu glazbu, što ga je jao razveselilo, a preko dana je balkon postao igralište u malom.

Oprostila sam mu, naravno, proliveno čokoladno mlijeko po parketu koje mu je poslužilo kao blatni poligon za utrku autića, razbijenu čašu koja je kako kaže „sama kriva što se razbila“, proliveno ulje po kuhinjskim pločicama zbog čega sam skoro slomila kuk… Oprostio je i on meni što sam bila nervozna i ljuta i što katkad nisam mogla zbog posla gledati s njim crtić… Zagrljaji i puse letile su svakoga dana. Nas dvoje… Svaki drugi dan slanina i luk bili su na meniju. Da, da, kako mu znam katkada reći „Luka jede luka, a luk je jako zdrav“.

Prolazili su dani, a nas dvoje, na svu sreću, nismo dobili simptome. Nekoliko prijatelja odmah me pitalo treba li nam što i neka samo kažem kad zatreba. Lijepo je kad imaš takve ljude oko sebe. Moram priznati da sam jela više nego inače, a je li se uhvatila koja kila, još ne znam, no, neki moji prijatelji će reći da mi neće škodit.

Za današnji dan, na Svetog Nikolu DOKKICA je pripremila online premijeru dječje predstave. Prijavili su se ljudi iz različitih dijelova Hrvatske. Tako me za prijavu nazvala jedna mama iz Splita koja je sa svojih troje djece (5 godina, 3 godine i 8 mjeseci) isto kod kuće u samoizolaciji. Dakle, nismo se mogle otet komentarima o kućnoj atmosferi u samoizolaciji. Obradovalo me što je rekla da ju raduje naša online premijera dječje predstave uz pohvalu i poticaj za daljnji rad u stvaranju takvih online sadržaja jer, kako kaže, nažalost, ne možemo nikamo s djecom, a ona je stalno u potrazi za sličnim sadržajima.

Razmišljajući o aktulanim okolnostima, čitajući objave prijatelja na društvenim mrežama i pokoji medijski članak o koronavirusu, nekako uviđam kako se polako prilagođavam(o)… Barem mislim. Sreća zbog okolnosti što nismo dobili simptome možda je najveći adut za to.

Bilo kako bilo, želim posebno iskazati veliku podršku obiteljima s malom djecom. Kad pomislim na ovu mamu iz Splita sa troje male djece, uhvati me lagana jeza jer stvarno treba imati kamion živaca i snage. Kako ćemo se dalje prilagođavati na sve što nas čeka ne znam, ali se razmišljajući o tome sjetih poznate Ernesta Hemingwaya „Čovjek nije stvoren za poraz. Čovjek može samo biti uništen, ali ne i poražen.“ Zavirimo u samoći u sebe, u svoja srca, postoji iskra koju zovemo vjera, a ona daje nadu. To je nešto sasvim vaše, osobno, a možete ju dijeliti i s drugima ako želite. Želim vam puno snage uma i srca u savladavanju životne svakodnevice. Svi smo u istoj kaši i trebamo jedni drugima biti podrška.

Foto: Ines Novak (privatni album)

Facebook Comments