Godina ispred nas: Ne posustajte u optimizmu i pozitivizmu jer… tko će biti jak kad bude trebalo…?

Danas je moj 43. rođendan. Moram priznati da sam, od ne znam točno kada, do jučer na svom Facebooku imala skrivenu godinu rođenja. Nisam sigurna što sam s tim htjela postići iako je lako za zaključiti kako iz nekog razloga nisam htjela da mi pišu godine na datume rođendana. Je, je, zvuči smiješno, a u isto vrijeme i pomalo žalosno, moram priznati. Kao da ljudi koji me znaju ne znaju koliko imam godina (?!), ali, zapravo, nisam htjela gledati brojke kad sam se počela približavati 40-oj. A što da vam kažem?! Sigurno nisam ni prva ni zadnja s ovim zatajenjem. U svakom slučaju, dok možda u ovom trenutku izazivam bar malo smješka na vašem licu, drago mi je.

Suočavanje s prolaznošću života i snaga za dalje

Jučer sam odlučila hrabro i odvažno stisnuti tu 1978. godinu na svom Facebooku pa kud puklo da puklo. A što bi uopće trebalo pući?! Dok vas pokušavam malo nasmijati, ali i na kratko usmjeriti pažnju na vlastiti uvid u prolaznost života, možda i vas potaknem na razmišljanje o vašem. Sve u svemu danas bih se osvrnula na razumijevanje okolnosti protekle godine kroz prizmu odnosa čovjek – društvo i to zbog toga što imam osjećaj da smo više nego ikad usmjereni na odnos prema društvu i to, naravno, kroz već dobro poznatu situaciju sa slovom k (obećala sam da ću što manje koristiti ovu riječ, a pretpostavljam da znate i koju) i potresom. No, nikako ne želim pisati o ovom virusu i bolesti nego o načinima prihvaćanja situacije, osjećajima koji prate ljude u ova čudna vremena kao i potencijalnim posljedicama. Naravno, više bih se usmjerila na snagu koju svatko od nas ima u određenoj mjeri i od koje ovisi kako će nam izgledati život u ovoj godini.

Tračak svjetla za suvislo funkcioniranje života

Svijet je takav kakav je… Bez obzira koliko se držali da su stvari onakve kakva im mi dajemo značenja, katatrofe nisu podloga na kojoj, vjerujem, ni najmudriji, najduhovniji ili ne znam kakvi najljudi, mogu ostati pribrani i iznaći brzo rješenje za smislenu percepciju kojom bi brzo bili spremni za normalan nastavak života. Ma čak ne bih rekla ni normalan, ali nastavak u kojemu nećemo pokleknuti ispod razine suvislog funkcioniranja. Pričam s ljudima… među njima su i oni koji su preboljeli koronavirus, oni čiji su poznanici, kolege ili prijatelji završili na respiratoru, a neki su im i umrli. Strah se uvukao u naše živote poprilično pa čak i kad ga pokušavamo savladati, on nađe put do naše podsvjesti.

Svaki dan svaki čovjek kad otvori oči pokušava u danu naći tračak svjetla, zadovoljstva, nade… Svatko ima potrebu, uz obveze, razvijati svoju svrhovitost. Dobrota i ljubav su nešto za čime generalno vapi svaki čovjek. A kako onda savladati sav taj urnebes – od korone, potresa ali i drugih, od ranije prisutnih problema, koje nam vrlo perfidno truju život?

Smijemo li biti sretni u ovim nesretnim vremenima?

Prije par dana razgovarala sam s prijateljicom o tome koliko čovjek može ili čak treba biti sposoban kao  i ustrajan u savladavanju ovih životnih turbulencija. Katkad mi se čini da nije više poželjno ili uputno izraziti sreću ili zadovoljstvo jer to nekako nije baš o.k. u ovom općem ludilu. Jer, kako ćeš ti, sad, kao biti sretan, ako se događaju tako strašne stvari?! I onda vam tako dođe dan kad npr. dobijete neko priznanje za vaš gotovo desetogodišnji trud i rad i tu vijest želi popratiti radijski reporter i vi date izjavu usred grada, nakon čega slijedi aktualni potres. Naravno, dok ste na otvorenom prostoru, to se toliko ni ne osjeti. I tako objavite reportažu na društvenim mrežama, kao što to inače radite ako radite posao koji podrazmijeva dosta medijskog praćenja, a pola sata nakon toga doznajete za strahote potresa. No, nije sad više bitno ni to konkretno priznanje pa ni sama reportaža kao ni njena objava, nego taj čudan osjećaj, raskorak u realnosti koji pokušavaš percipirati i posložiti nekako u svojoj svijesti. Pitanje je koje aktivnosti danas možemo pronaći a koje nam donose zadovoljstvo ili radost. Smijemo li biti sretni u ovim nesretnim vremenima? Smijemo li tu sreću pokazati ili će nas netko osuditi da nismo normalni, da smo bezobzirni, neempatični…? Nastavljam tako razgovore na istu temu s više svojih prijatelja i zaključujemo kako doista nema smisla skrivati zadovoljstvo ili sreću ako ju imamo jer, konačno, to je ono čemu svi težimo. Međutim, to nikako ne znači da ne gajimo empatiju prema drugima koji su u nesretnim okolnostima.

Moramo li živjeti onako kako misli većina?

Kad čovjek umre, onda je običaj da obitelj nosi crninu. Sjećam se priča i stavova nekih ljudi kako nije bitno nositi crnu odjeću da bi odtugovali pokojnika. Tuga zbog smrti drage osobe individualna je stvar i svatko će se na svoj način s njom nositi. Znam ljude koji više od 10 godina nisu mogli naći snagu pomiriti se s nečijom smrću do te mjere da su oboljeli, neki čak pali u depresiju. Znam i one kojima je umrlo dijete pa su nastavili život bez turobnih misli i osjećaja i još imaju snagu razveseliti druge i biti podrška. Sve je to individualno. Tako da nikako ne smijemo stati razmišljati o načinima traženja, ali i uživanja u trenutcima zadovoljstva i radosti. Jer, kako drugačije preživljavati?!

Empatiju su pokazali mnogi  zbog nedavnog potresa i to je divna stvar, ali život iz dana u dan slaže nove okolnosti i ne znamo što nas čeka. Samo ne treba u tom sveopćem ludilu potonuti jer tko će biti jak kad bude trebalo ako svi postanemo slabi?

Kako se smijemo ponašati i živjeti, a da ne bude izvan običaja naše kulture, tradicije, podneblja, standarda, očekivanja u određenim situacijama…? Što će se dogoditi tim drugima ako neki ljudi žive svoj život na svoj način bez ugrožavanja drugih iako je to drugačije od većine? Kakve ima veze s tobom što je tvoj bratić izjavio da je gay? Što ima s tobom tvoj susjed koji je odlučio živjeti s 20 godina mlađom ženom? Što te briga ako se Đurđa razvela 4 puta? Ili… zašto te brine što je tvoja kolegica negdje rekla da se katastrofalno oblačiš, ili, što te briga što neki ljudi govore da voziš loš auto… Tko koliko i kako nekome može pomoći isto nije svačija stvar.

Puno toga nestane iz „vidnog polja“ kad nas zadesi neka katastofa. Nešto poput ovoga što nam se događa. Tako i sad, svatko se nosi s okolnostima na svoj način. Počivali u miru umrli, dobro se oporavili oni koji su izgubili voljene, brzo ozdravili bolesni, dobro se snašli ugroženi, ostali u snazi svi koji su na prvim linijama pomoći, ustrajni i uspješni bili svi koji traže pomoć, ljubav, radost, utjehu, nadu, vjeru…

Želja za zadovoljstvom i srećom

Ne posustajte u optimizmu i pozitivizmu i ako vam neki budu govorili da niste normalni jer kao, sad je novo normalno, pa ništa više nije normalno što je prije bilo normalno, a, opet, nekim ljudima i prije neke stvari nisu bile normalne jer su oni smatrali da nisu normalne.

Uglavnom, normalno je da ljudi žele normalan život i da, normalno je da imamo potrebu dijeliti zadovoljstvo i sreću. I ja sam sretna dok gledam svog 19-ogodišnjaka koji mi je za Božić samoinicijativno kupio parfem i koji često izgovori „Mama, volim te“, 13-ogodišnjakinju s kojom radosno plešem dok pečemo palačinke pa me stisne i kaže „Mamice, obožavam te“ i 4-ogodišnjaka koji me često grli pa kaže „Mama, ti si moj junak“. I sretna sam što sam u protekloj godini, unatoč pandemiji, uspjela održati organizaciju koju vodim, razviti nove suradnje i partnerstva, pokrenuti nove projekte i inicijative. Sretna sam što imam posao koji volim, divne kolege, suradnike i prijatelje. Sretna sam što imam u planu nove projekte, što sam preboljela koronu kao i ostvarila državnu subvenciju za kupnju svoje prve nekretnine.

Život poput slikarskog platna

Nije mi, kao i mnogima koje poznajem ili o kojima sam slušala priče, život bio posut laticama cvijeća. Sreću sam tražila, usrdno sam ju tražila nakon nekih brodoloma. Svi imamo svoje brodolome. Neki su manji, neki su kao Titanic. No, jedno sam naučila: Nikad ne treba posustajati! Na velikoj slici života uvijek postoje svjetlije boje ako ste odvažni uzeti kist života u svoje ruke. Nekad mi je život ličio na Picassovu „Ženu koja plače“, nekad i na Munchov „Krik“, katkad na Klimtov „Poljubac“ i van Goghovu „Zvjezdanu noć“, a nekad na Dalijev „Krist svetog Ivana od Križa“ i „Postojanost pamćenja“.

Kad pogledam sada svijet, asocijacija mi pada na Dalijevo „Lice rata“ (portret nadrealnog čovjeka čije su očne duplje i usna šupljina ispunjene kosturskim glavama). No, u svom mikro svijetu vidim nešto poput Mondrianovih obojenih kvadrata koje pomno slažem s ljubavlju i nadom. I dok pokušavam u svojoj glavi percipirati simboliku te dvije slike, odnosno njihovom prenesenom značenju za mene, razmišljam i o mojoj 43. godini i godini koja je ispred nas. Nada je tu, kao i uvijek, i sretna sam što postoji jer bez nje bih posustala, kao i svi mi. U raskoraku sa svijetom koji traži našu pomoć, a isti nam ne daje dobro, postavljamo si pitanje tko će nas spasiti ove gorčine. Za sada nam ostaje vlastita snaga koju svatko od nas ima, a koliko je ima, svatko mora spoznati sam.

Uzmite taj kist života u svoje ruke i pronađite boje kojima ćete dan po dan bojati svoje životno platno. Nekad je u tami dovoljna i jedna svijetla točkica koja nas može izvući iz ponora. Želim vam da u 2021. godini pronađete svjetlije boje života i ustrajnošću njegujete radost dok brinete o zdravlju i drugima koliko želite i možete.

Foto: Ines Novak (osobna arhiva)