Sub. ruj 18th, 2021

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ines Novak piše: Zabrinuta sam za mlade! Čujte njihov vapaj!

6 min read
Više od 10 godina Ines Novak radi u civilnom sektoru u području izvaninstitucionalnog odgoja i obrazovanja. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku, završila Pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičku izobrazbu na Filozofskom fakultetu u Osijeku i brojne edukacije vezane uz rad s djecom. Pokretačica je i voditeljica brojnih inicijativa, aktivnosti i projekata za djecu, a od 2015. godine predsjednica je Dječjeg kreativnog centra Dokkica. Majka je troje djece.

Prije par dana posjetila me nekadašnja korisnica projekta Moje slobodno vrijeme u sklopu kojega smo producirali dječju televizijsku emisiju Radoznalica. Ona je sada studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nismo se vidjele par godina, a s radošću sam se odazvala njenom pozivu za naš susret.

Ispričala mi je kako joj je prethodna godina bila  turbulentna pa je odlučila poraditi na sebi, ali i pronaći vremena za razgovor s nekoliko osoba s kojima, kako kaže, zbog obveza, nije imala kontakt, a smatra ih važnima. Među njima sam, eto, i ja (Hvala, Mia!).

Osjećala sam se važnom i kad mi je ispričala da je njeno iskustvo u DOKKICI ukorijenjeno ne samo u lijepa sjećanja, nego u osobni, a mogli bismo reći, i profesionalni razvoj. Naime, Mia je bila, uz dječaka Davida, dječja tv voditeljica spomenute emisije. Snimala je dvije sezone emisije, točnije 20 epizoda. Doista impresivno iskustvo za jednu osnovnoškolku. Dok je pohađala srednju pozvali smo ju da sudjeluje u aktivnostima projekta „Mir je moj đir“ pa je bila članica žirija za odabir Dječjih ambasadora mira i voditeljica javnog događaja „Stvarajmo mir“.

Gledam i slušam djevojku, mladu ženu, koja je upisala studij u vrijeme korone, kao i moj sin, kao i djeca nekih mojih prijatelja i poznanika, kao i mnogih drugih roditelja. I onda se prisjetim svoga upisa na studij i vremena kakva su tada bila. Bila je to 1996. godina. Bila su to, doduše, poslijeratna vremena, ali ako usporedim s aktualnom situacijom… Bojim se i izgovoriti… Neka svako prosudi po svom.

I tako mi Mia s osmjehom na licu priča o iskustvima u DOKKICI, zahvaljuje na prilici koju je imala i vještinama koje je razvila. Osjetila sam ponos. Nema li ljepšega kad ti netko kaže da si pozitivno utjecao na njegovo odrastanje? Tko je iskreno posvećen radu s djecom, složit će se da je to najdivnije iskustvo.

Otvaramo Mia i ja drugu temu – izazov dolaska u Zagreb na studij i suočavanje s novim okolnostima. Okolnosti pandemije ostavljaju traga na mladima. Ostavljaju traga na svima, ali sigurno je da na djecu i mlade još intenzivnije, gore. Podijelila je sa mnom turbulencije mentalnih i emocionalnih izazova. Osjetila sam tugu. Tugu zbog zakinutosti nje, ali i brojnih drugih mladih ljudi, koji su zakoračili u svijet odraslih u ovim okolnostima, zakinutosti za normalan (a i bez korone vrlo izazovan) ulazak u novo razdoblje života – svijet odraslih.

I moj sin, koji se cijelo djetinjstvo posvetio sportu (i školi) i nije stigao izlaziti, otišao je u Zagreb na željeni studij kako bi se nastavio razvijati, izgrađivati, upoznati ljepote studentskog doba, iskoristiti potencijale metropole… Prije par dana me nazvao i rekao: „Mama, ja nisam sretan.“ Ostala sam zbunjena. Prvo nisam znala u kojem smjeru nastaviti razgovor. Moje pitanje je bilo: „Zašto se tako osjećaš?“. Uslijedila su objašnjenja: studira, a nema osjećaj da studira jer je non-stop u stanu, samo par predavanja/vježbi su uživo, nema mjesta za izlaske (naravno, zbog korone), većina mladih preko tjedna pije alkohol, a njemu takav način zabave ne odgovara (sportski tip), gubi volju za svojim sportom… Rekla sam mu da ga razumijem, da se i drugi manje-više isto osjećaju zbog okolnosti pandemije, da mi je žao što je tako, ali i da se treba truditi nalaziti motivaciju. Rekla sam mu da svaki čovjek ima izazove i turbulencije i da svi imamo bolje i loše dane, ali da svatko od nas mora naći način svladavanja tih izazova, čupati se. Nije loš prijedlog posavjetovati se sa stručnjakom…

Jučer je Mia na svom Facebook profilu objavila izniman tekst u kojemu progovara o izazovima s kojima se susreću mladi, a ja ga žeim prenijeti jer predstavlja autentični glas (vapaj) mladih:

Prije nekoliko sam dana razgovarala s prijateljicom. Usred razgovora me upitala: „Čini li se i tebi kako nas je većina (misli na prijatelje i poznanike) pomalo izgubljena?” Ukrala mi je riječ iz usta. Naime, već neko vrijeme promatram mlade ljude u svojoj okolini, poznate i nepoznate, te zamjećujem kako su posljedice ovakvoga načina života sve izraženije. Ne brinite, ne raste nam od kompjutora treće oko i ne pretvaramo se noću u vukodlake od prevelikog zračenja, iako bi možda bilo bolje da je tako jer bi sve bilo jasnije, opipljivije, zapaženije. Ipak, umjesto trećeg oka, mi smo zaboravili i na ova dva koja imamo pa se u razgovoru sve češće može zamijetiti kako nam pogledi bježe, što uopće nije  začuđujuće jer svakodnevno po ekranu lovimo minimalno deset očiju koje su prividno uperene u nas. I ne bježe nam samo oči, nego i mi sami. Bježimo, skrivamo se iza maske, ugašene kamere ili mute buttona… Utopljeni u jednoličan dnevni raspored u kojemu je kuhinja učionica, dnevna soba prostor za kavu s prijateljima, a spavaća soba mjesto za učenje, postali smo otuđeni, pomalo konfuzni i izgubljeni u vlastitom rasporedu koji se prelijeva iz šupljeg u prazno. Teško se organiziramo, izražavamo, otvaramo… U toj otuđenosti nismo svjesni kako se i ljudima oko nas događa isto pa se posljednjih dana nebrojeno puta dogodilo da me netko od prijatelja upitao: „Jesam li ja jedina/jedini koja/koji….” Nisi! Nisi jedini koji ne zna kako se organizirati, nisi jedini koji još nije upoznao kolege, nisi jedini kojega hvata trema čim mora govoriti pred kamerom, nisi jedini koji je usamljen, nisi jedini kojega proganjaju misli u četiri zida vlastite sobe… Nisi jedini, nisi lud i nisi sam! Dugo sam razmišljala o navedenim pitanjima, promišljala kako na njih odgovoriti i koliko se još zapravo mladih ljudi ne usudi postaviti ista zbog srama, negiranja i sličnih kočnica koje su nam nametnute ili si ih namećemo sami. Nemam namjeru kriviti nikoga jer je situacija doista nepredvidljiva i ne mislim da trebamo ići glavom kroz zid. Ipak, želim biti kotačić u moru ljudi koji pokušavaju pomoći i učiniti nešto jer sam dio generacije koja proživljava opisani scenarij te smatram kako je važno da baš mi, koji smo glavni akteri u svemu ovome, budemo podrška jedni drugima.“ (Mia Marković)

Nakon ovog teksta ponudila je mladima poveznice na kojima mogu pronaći informacije o savjetodavnoj podršci. Njena objava me ganula. Ganulo me i sinovo „Mama, ja nisam sretan“. Ganulo me i, nedavno, kad je djevojka u fokus grupi koju sam vodila u sklopu jednog projekta ispričala svoju zabrinutost zbog djevojke koja je nedavno pokušala samoubojstvo, a smatra da je bilo jasno da joj treba pomoć i nitko ništa nije poduzeo. Ganule su me i izjave mladih kako  trebaju podršku, pomoć, kao i prijedlog da bi satovi razredne zajednice, umjesto da uludo prolaze na način da učenici besciljno tipkaju po mobitelima, mogli biti posvećeni temama mentalnog zdravllja kako bi se mogli snositi s izazovima koje ih muče. Ganule su me i prije izjave djece i mladih koji su govorili da u školama nemaju razumijevanje, podršku, priliku za reći svoje mišljenje, biti kreativni i aktivni… Brinem se, kao i mnogi, o problemima mladih i razmišljam kako im pomoći. Imam „revolucionarno“ rješenje: svi vi koji donosite odluke i koji radite s djecom i mladima, a ne čujete njihov vapaj, izdignite se iz svoje učmalosti i poduzmite nešto; okupite stručnjake, educirajte se, pokrenite se, stvarajte nove mogućnosti (programe, edukacije, razne oblike podrške…), ali prije svega POSLUŠAJTE NJIHOV GLAS!

Foto: Ines Novak (privatna arhiva)

Facebook Comments