Atomsko sklonište u Osijeku: Od izgradnje do danas! Kao ‘klinci’ smo se provlačili kroz rešetke…

O atomskim skloništima vaš autor je ‘učio zanat’ još negdje od ’82. do ’85. godine. Poslije sam odrastao i nije me zanimalo, ni kao sklonište, ni kao prostor, ni kao brdo. Sve dok nismo posljednjih dana počeli u ‘bačvastim količinama’ osjećati psihozu ruskih najava o pripravnosti jedinica s nuklearnim naoružanjem.

1982. – 1985. – 1991.

Rešetke na prvim vratima dvaju skloništa u Naselju Vladimira Nazora ‘defaultno’ su bile taman dovoljno široko postavljene da se ‘klinci’ provuku kroz njih, s prvim mrakom, da nas ‘starci’ ne vide s prozora. Poslije su nas čekala, posebno iz dječje perspektive, ogromna betonska vrata s metalnim okvirom i polugom za otvaranje i zatvaranje, kotačem i ‘šinom’ po kojoj su se kretala. Za to nas je trebalo nekoliko. Ali, uspjeli smo. Postoje manja vrata okrenuta prema sjeveru i veća prema istoku. Mi smo birali manja.

A onda? Pa zapravo ništa. Upalili bi baterijske lampe, razgledali ono što smo vidjeli već sto puta prije toga, pazili da sve ostavimo na mjestu i ‘kliznuli’ van, zatvorili za sobom, kod kuće šutjeli. A što smo unutra vidjeli? Na ‘Džemi’ su skloništa bila od nekoliko prostorija, 3 ili 4, najviše. Kreveti su bili na ‘tri kata’, povlačili se kao sjedala u kinu, bili napetog ‘šatorskog krila’ za ležanje. Jedna je prostorija bila namijenjena zalihama vode, druga s kemijskim wc-ima, u trećoj je bilo nešto nalik ‘kontrolama’ ventilacije. Bilo je ondje tada, negdje ’85. godine, nešto i ‘gas maski’. I to je to. Ali, dozvolite da je autor ostario i da nije svo sjećanje najbistrije.

Tu su naše ‘dječje inspekcije i ekspedicije’ završavale. Jer, poslije su one rešetke s početka priče mjerodavni progustili. Jednostavno, ‘prokuženi’ smo. Svo ostalo vrijeme atomsko sklonište je služilo spuštanju biciklom ljeti i sanjkama kada padne snijeg. Znali smo i nogomet zaigrati ‘na brdu’, a glavna kazna je bila ići po loptu kada ode ‘u aut’, padne niz sklonište i otkotrlja se dolje.

1991. – 1992.

A onda je došla ’91. godina. Atomsko sklonište je dobilo sasvim novo značenje.

Većina nas, a tada smo taman pozavršavali osnovnu školu ili krenuli u srednju, roditelji bi ‘pakovali’ po podrumima zgrada. Pa ipak, najgore je bilo onima na 4. katu. Osim što su fijukale granate preko njihovih glava, nije bilo lako ni sa svakom sirenom ići u podrum pa opet nazad.

Saša Galjer je jedna od, tada djevojčica, koju su roditelji ‘spremili’ u sklonište. Kada sam ju nazvao telefonom i rekao razlog, nasmijala se, dodajući kako je upravo i s vlastitom djecom razgovarala o tom iskustvu, a u svjetlu novinskih napisa o atomskim skloništima u Hrvatskoj.

– Iskreno, bili smo ‘klinci’. Danas razumijem da su naši roditelji ‘imali knedlu u grlu’ zbog nas, ali mi smo tada u atomskom skloništu imali svoje krevete, lijepili postere…, nama je to bilo drugačije iskustvo. Zapravo, stalno smo bili skupa, djeca su se non-stop družila i igrala. Nismo mi shvaćali to na odgovarajući način. Ali, i bolje je tako – počela je Saša govoriti u telefonskom razgovoru, prisjećajući se funkcionalnosti skloništa…

– Sve je to radilo. Mislim, mi smo otvarali najčešće mala vrata prema zgradama, zračili…, išli kući i nazad. Ali, kako smo znali biti zatvoreni i nekoliko dana za najžešćih napada, sada vjerujem da je onda radila i ventilacija i znam da su wc-i bili u funkciji. Poslije toliko godina ne sjećam se svega, ali znam taj raspored prostorija koji si spomenuo. Ah, tko bi rekao da ćemo ih uopće trebati onda ili danas opet govoriti o tome – zaključila je Saša Galjer.

1992. – 2022.

I evo nas u 2022. godini…

Atomsko sklonište u ‘Džemi’ je u vlasništvu Grada. Imalo je kroz ovih 30 godina, ako nas sjećanje služi, različite namjene. Skladišnu, sportsku….

U najmu je sada. Ekipa koja ondje ima sportske aktivnosti održava sklonište. Beton nije ostario, nije ni metal. Sve je u funkciji, saznajemo. Napokon, preuzimanjem najma od Grada preuzimaju i vođenje dokumentacije, dnevnika, papira… Provjeravaju sastavnice, čiste…

Napokon, razgovarali smo i s jednom osobom u Osijeku, a koja je na drugom kraju grada ‘delegirana’ kao upravitelj skloništa u stambenoj zgradi, a gdje su vlasnici postali suvlasnici zgrade. Kaže nam kako ispunjava dokumentaciju redovno, javlja mjerodavnima ako je potrebno nešto promijeniti, popraviti, kako je sklonište svo vrijeme funkcionalno.

Sve što treba sada je da nam sklonište nikada ne zatreba. Jer, kao što sam vam napisao. Najbolja upotreba bila je, i neka ostane, spuštanje niz brdo biciklom ljeti i sanjkama zimi.

Grad Osijek ima 7 atomskih skloništa, dok ih je ukupno u gradu oko 30. Većina je u vlasništvu suvlasnika stambenih zgrada ili u vlasništvu institucija, poduzeća… Više možete čitati OVDJE.

Foto: OsijekExpress.com