14. travnja 2024.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: Lekcija s mravima i magarećom klupom – “Isus je uskrsnuo, ljubav je pobijedila, sretan Uskrs!”

7 min read
Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na drugoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Svi ste jednaki, braća i slobodni. Isus je rekao. Svi ste jednako vrijedni, svi ste braća koja se međusobno pomažu i svi ste slobodni u svojim izborima. Lijepo zvuči. Kad bi tako bilo. Danas nam je Uskrs. Crkve su pune, košarice su prekrasne, svi su dotjerani. Osobno više ne idem u crkvu. Prestala sam negdje devedesetih. Išla sam dok nas je bila šačica, na sve blagdane, svakog petka i ponekad nedjeljom. Dok je bilo „nedozvoljeno“. Voljela sam prvu pjevanu misu. Znate koja je… Svakome na njegov izbor. I svakome na njegov izbor sve. Poštovanje, solidarnost? Nisu se u potpunosti izgubili, ali svjedočimo svakim danom da ih je sve manje. A etiketiramo se vjerom, etiketiramo se nacionalnošću, etiketiramo se mnogim stvarima. Gdje nam je etiketa: budi čovjek, čovjek u pravom smislu te riječi? Odgajana sam da poštujem druge, da poštujem različitost, da poštujem starije, da poštujem nastavnike, da poštujem čovjeka ispred sebe. Ne na način da slijepo vjerujem autoritetima, nego da propitkujem, postavljam pitanja, da razumijem, razmišljam, i promišljam, i da se zauzmem za sebe, ali da pri tome poštujem drugoga.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

I eto nam Uskrsa, a u danima prije, u danima korizme, prateći informativne emisije, postavljala sam si ona gore pitanja. Najnovije iz informative: nasilje u školama, međuvršnjačko nasilje. Ne kažem da toga nije bilo, ali da zbog mobitela otac dođe u školu i nokautira nastavnika, toga nije bilo…

Ispričat ću vam priču…

Nas četvero, mama, tata, Sestra i ja bili smo korisnici javnog prijevoza. I vozači bicikala te šetači. Da se razumijemo, Osijek nije veliki grad, može ga se prehodati – lijepa šetnja, može ga se obići biciklom (u ono vrjeme osamdesetih nije bilo biciklističkih staza, vozili smo cestom, jer su pješačke staze za pješake – tata prvi, iza njega ja, pa Sestra i mama na začelju), vadili smo ih iz garaže čim je proljetno sunce ogrijalo grad, a do tada – u zimskim mjesecima i hladnijim danima, najdraže je bilo sjesti na tramvaj linija Zeleno polje – Retfala. Na stanici u Donjem gradu ispod dvije goleme lipe, stajali bismo i čekali u redu na ulazak u tramvaj. Bez guranja i trpanja preko reda. Kad smo ušli, sjeli bismo ako je bilo mjesta. No čim su starija gospođa ili gospodin ušli u to drago prijevozno sredstvo koje je jurilo tom jednom od tada dvje osječke linije, nečije bake i djedovi, Sestra i ja bismo se ustajale. „Neka, neka. Samo vi djeco sjedite, na mladima svijet ostaje.“, znale bi starije gospođe sa smješkm reći. Ipak smo se ustajale i ustupile mjesto, i danas je tako, a mama bi odgovorila: „Mlade noge mogu izdržati vožnju. Samo vi gospođo sjednite.“. U tramvaju nismo jele ni grickalice, ni sladoled, niti smo pile sok iz tetrapaka. Sve se spremalo prije ulaska ili bacalo u kantu za smeće na stajalištu. Ako u blizini nije bilo kante za smeće, sve što smo htjele baciti nosile smo u džepu do dolaska kući. Nismo pljuvale žvake i bacale papiriće za sobom.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

A u školi? Imali smo drugaricu učiteljicu Ljubicu. Imali smo u razredu i jednu kolegicu koja je bila gotovo slijepa. Nosila je naočale s debelim staklima. Njezine su knjige bile prilagođene, poveće s dvostruko većim slovima od onih u našim knjigama. Nosila je i lupu te je sjedila u prvoj klupi. Imali smo i kolegu patuljastog rasta. Zapravo svi smo bili različiti, ali jednaki. Drugarica Ljubica mirisala je na parfem, kredu i duhan. Zapravo bio je to ugodan neki miris. S kratkom frizurom, prosjede kose, mi smo joj bili zadnja generacja, a onda je ipak uzela još jednu, nalakiranim noktima pisala je po ploči, ponekad bi noktom zagrebla tu zelenu tablu, zaškripalo bi gadno da se naježiš. Bila je stroga, ali bila je nekako kao i mama. Poštovali smo drugaricu Ljubicu. A drugarica Ljubica imala je svoje metode kako da poštujemo međusobno jedni druge. Naša kolegica iz prve klupe morala je ponekad uzeti lupu da bi pročitala tekst. Drugarica Ljubica bila je strpljiva, no neki od malih kolega nisu, pa su zadirkivali tu našu kolegicu. Drugarica Ljubica je izvukla jednu klupu pred ploču i tog malog nasilnika posjela u nju, i on je sve sate sjedio u magarećoj klupi. Svi smo ga gledali, nitko ga zadirkivao nije. Nitko od nas nije želio provesti nastavu u magarećoj klupi. A ni on više nije zadirkivao našu kolegicu s lupom. Pretpostavljam da je osjetio na svojoj koži kako je to biti drugačiji, makar na ta četiri sata naše međusmjene, i posramio se zato što ju je zadirkivao. Ne sjećam se da su u školu došli mama i tata tog našeg kolege i propitkivali metode drugarice Ljubice. Čak štoviše, iz vlastitog iskustva, roditelji su razgovarali s drugaricom Ljubicom o mojim ocjenama, o ponašanju, o svemu što se ticalo moga boravka u školi. Radili su svi zajedno sa mnom. Roditelji su mi dali kućni odgoj, pružili sve mogućnosti koje su imali, a u školi sam dobila znanje i učila se socijalizaciji. Nekad je bilo uspješno, nekad malo manje, ali se radilo na tome. Sjećate se onih maminih kazni: sjediš doma i gedaš prijatelje kroz prozor kako se vani igraju. Napravim još koji kiks, odgovorim li mami ili tati nešto bezobrazno i bahato, kazna se produžava, nema oprosta. Ne možeš izmoliti Očenaše i ZdravoMarije i dobiti oprost, pa opet nastaviti po starom. Nema toga. Nikad toga nije ni bilo, niti će biti. Na sreću, nisam nikad nakon informacija imala crvene uši. Bilo je i toga da su roditelji posegnuli za uhom svoga sina jedinca i vukli ga tako do izlaska iz škole, uz njegove molbe i suze… Nije uvijek bilo tako, ali znalo se dogoditi. Ne opravdavam nasilje.

Znao se red. Znala sam da mama neće umjesto mene čitati knjige i pisati lektiru, dogodilo se da nisam počela na vrijeme i da nisam stigla. Nije podmetnula leđa umjesto mene, to je bila moja obaveza, i nosila sam se s posljedicama i u školi s manjom ocjenom i doma s kaznom – uskraćivanje izlaska na ulicu i igru s vršnjacima dok ne odradim svoje obaveze. Ponekad mislim da sam bila izgubljena u toj osnovnoj školi. Većinu vremena možda i jesam, ali sam zato sama prikupila dokumente i otišla se upisati u srednju školu. Bez mame i tate da me drže za ruku. Bilo je tako i s fakultetom. Sama u Zagreb predati dokumente, sama u Zagreb na prijamne ispite koji su trajali gotovo cijeli tjedan. Mamu i tatu bih nazvala iz govornice na Borongaju i rekla im kako je prošao jedan ispit, pa drugi, pa treći… 

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Izgubio se red. Roditelji danas puno rade, ali radili su i moji. To nije opravdanje. I danas ima djece koja ne koriste mobitel na nastavi i ne ometaju nastavnika, nego poštuju njegov posao da im prenese znanje koje ima.

Jednakost, bratstvo i sloboda. Nas četiri unike omame Gage bile smo totalno različite, ali jednakovrijedne ljubavi. Bile smo jednake. Učile su nas omame da se držimo zajedno i međusobno pomažemo. Držale smo se zajedno kad je moja najstarija sestrična u kutiji od bombonijere u svojoj sobi uzgajala mrave s komadom kobasice iz retfalačke pušnice. Nisam to znala. Samo sam željela pojesti pralinu, bilo je jače od mene. Pa sam skinula veliku oslikanu kutiju od bombonijere, s pastelnim tonovima i tratinčicama i makovima. A umjesto slatkog zalogaja,čemu sam se nadala, nenadano su se po meni razmilili mravi žestokom brzinom. Počela sam vrištati, sestrična je skupila kutiju, mene čistila i ušutkavala, jer omame Rozina i Terezija nisu znale za njezin eksperiment. Naravno da su odmah dojurile iz dvorišta. Ostavile kokoši i sve drugo što su tog jutra radile. Ja se derem iz petnih žila. Suze frcaju s ljubičastog lica. Sestrična skače oko mene i skida mrave. Rozina jurca sa strahom u očima, jer sam na noge podignula vjerojatno pola Mlinske ulice i mesara Redera s ćoška, u onoj svojoj tamnoplavoj cicanoj širokoj suknji i pregači s zavrnutim rukavima radne košulje. Pa baš je ostavila svoje bijele nesilice bez doručka. Stiže i Gaga. Mene preuzima Rozina, skida me do gola i stavlja pod tuš. Ako mislite da se možete brzo otarasiti mrava, razuvijerit ću vas. Ne ide to baš tako. Gaga preuzima sestričnu, baca kutiju od bombonijere. Odlaze u sobu iz koje izlaze s još tri takve kutije sa žutim ružama, roza ružama, crvenim ružama. Sva sreća da ih nisam sve poskidala s police u želji za komadićem čokolade. Ta čokolada me koštala iskustva s mravima… No svaka je dobila svoju pouku. Nismo se ljutile jedna na drugu, nakon informativnog razgovora s omamama, nastavile smo se igrati. Tih neobičnih eksperimenata više nije bilo. Bilo je, s mačićima, ali čisto pitomo i nevino. No omame su se godinama kasnije borile s gnijezdom letećih mrava koji su se nastanili u parketu na ulazu u spavaću sobu.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

I danas kada posvetite svoje košarice, poslušate uskrsnu propovijed, sjetite se Isuovog učenja o jednakosti, bratstvu i slobodi, zašto je mučen, razapet i uskrsnuo. Možda je to samo biblijska priča i legenda. A priče i legende, kao bajke i basne služe da razmislimo i osvijestimo. Slobodni smo u svojim izborima kako ćemo se odnositi prema drugima s poštovanjem ili bez njega te hoćemo li biti solidarni s bližnjima svojim ili pak ne…

Možda samo previše razmišljam…

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)