Ivana Erhardt Draganić: Kako je to biti sam sa sobom? U tišini, bez glazbe, knjige, filma, telefona…

Nemoj pobjeći od tišine. Tišina je moćan komunikacijski alat. Tišina govori više od tisuću riječi. Kad si sam/a sa sobom. Kad si u društvu s nekim. Tišina ne zahtijeva popunjavanje prostora. Ona je mir i ljubav. Koliko se često uhvatimo da razbijamo tišinu, puštajući glazbu, uzimajući knjigu u ruku ili namještajući se u najdražu fotelju dok biramo film ili seriju. Mnogi će reći to je vrijeme kada sam sam/a sa sobom. Ne. To je vrijeme kada bježiš od sebe i svoje tišine. A u tišini… U tišini srce i duša pričaju. Samo se srcem dobro vidi…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Vlastita tišina nas ogoljuje. Onako do kraja. Primjer, kao kad ljuštiš luk do njegove srži. Uranjaš u sebe do najtamnijih dubina. U tišini i miru. Sagledavaš sve svoje nemire, sve svoje tame i svu bol koju nosiš, i svu ljubav koju nosiš. Moć bivanja sa samim sobom u tišini je kao uranjanje u morske dubine. Nepoznato je, i pomalo strašno, ali nešto te gura prema dolje. Tamno je ispod površine, kao da ničega nema… Ideš još dublje, promatraš oko sebe. Naiđe koja riba. Okrzne te u prolazu. Uplašiš se. Izbor je ili izroniti, ili nastaviti dalje. Recimo da nastaviš. Da vjeruješ u proces koji je pred tobom. Usprkos strahu, nastaviš dalje. U glavi se roje pitanja, što ako naletim na nešto opasno? A znaš da u moru u kojem jesi, nema ni morskih pasa, ni raža. Da realno nema opasnosti. Ali, svejedno, strah je prisutan. Sjećaš se kao dijete straha od bivanja samog u dječjoj sobi, i molbe mami i tati da ostave upaljeno svjetlo – „u mraku su velike oči“, ali i „u strahu“. I nastavljaš dalje, pedalj po pedalj zaranjaš u dubinu. I ribe koje vidiš više nisu tako opasne. Radoznalo ih promatraš. I one prilaze, promatraju tebe. Jednako oprezno. Spuštaš se dublje. I začudo nekako sve postaje svjetlije i puno života. Čak i šareno. Na dnu. Na samome dnu – sve vrvi od života. Pokazuje i skriva se u pijesku, u stijeni. Promatra, bježi, miruje. Ima svoje zakone. I sad si dolje, u miru i diviš se ljepoti koju ugledavaš. I samo osjećaš tu tišinu i prizore… I poželiš ostati…

Ostati češće sam/a sa sobom. Bez glazbe, bez filma, bez knjige, bez pokreta, bez telefona. Bez kradljivaca vremena i energije. Vrijeme daješ sam/a sebi. A to zaranjanje u vlastite dubine daje ti sve odgovore. Omogućuje iscjeljenje i rana, i boli koje nosiš, i svih strahova, tuga, i ljutnji. Ugledavaš se kako dišeš i postojiš i na tom bolnom mjestu dok kojeg si došao/la. Dopustiti si tu ranjivost velika je hrabrost. U toj hrabrosti su nježnost, ljubav i poštovanje.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I dobiješ odgovor na pitanje zašto se srcem/dušom najbolje vidi… Poznaješ se. Jasno ti je zašto reagiraš kako reagiraš. I kad imaš tu jasnoću, možeš birati kako ćeš reagirati. Hoćeš li nastaviti po starom i patiti, ili možeš i drugačije. Jasno ti je da život u prošlosti nije život već patnja – jer ne možeš promijeniti ono što je prošlo. Jasno ti je da ne znaš što donosi sutra, i da planiranje budućnosti i strahovi koji se vežu za ono nešto što bi se moglo dogoditi, vuku u patnju. Jasno ti je da u ovom trenutku sada – živiš, i da osvrtanje u prošlost može ti pokazati kako da gradiš budućnost. Ali gradiš sve iz sada. Iz svojih izbora i svoje volje. To je sloboda. I ne, ne znači da ćeš sve ostvariti, baš onako kako si zamislio/la, jer ponekad nema volje s druge strane. I u tom trenutku znaš da vrijediš, bez obzira na druge što misle, govore i kako se ponašaju. I znaš da u tom trenutku imaš izbor. Jer se poznaješ, i vjeruješ u proces, u putovanje zvano život. I u redu je imati ciljeve, i u redu je nekada ih pustiti. I prigrliti nešto drugo.

Kad upoznaš vlastite dubine, možeš ugledati i tuđe. Iza smijeha, iza ljutnje, iza tuge, iza… Tišina s drugim otkriva mnogo. Samo je potrebno dopustiti si sjediti s tom tišinom između. Često nisu potrebne riječi. Potrebna je tišina da dovede do odgovora na pitanje „Kako si?“.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Kad gledaš iz srca, možeš vidjeti drugo srce. Razumiješ…

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem najbolje vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)