Ines Novak: Dva puta ‘dodirnula’ sam Osijek, a onda postala dio njega!
5 min read
Bilo je to prilično davno, 1978. godine kada su me prijevremeno rođenu, usljed rizika od smrti, iz našičke, vozilom hitne pomoći, prevezli u osječku bolnicu. Kako sam se ovdje kao beba, kako su liječnici rekli, „izborila za život“, Osijek je za mene simbolično postao Grad života.
DVA PUTA ‘DODIRNULA’ SAM GRAD, A POTOM POSTALA DIO NJEGA
Kao učenica 6. razreda OŠ „I. G. Kovačić“ Velika, došla sam u posjet istoimenoj školi u Osijek (današnja OŠ Svete Ane). Sjećam se svoje oduševljenosti ljepotom grada i šetnje Dravom do Zoološkog vrta. Nekoliko dana boravka u Osijeku donijelo mi je nova iskustva i dojmove o ljepoti urbane sredine u kojoj se tako divno uklopila rijeka.
„Koja rijeka teče ispod dravskog mosta?“ bilo je često pitanje nastavnika kojim su učenike nastojali simbolično potaknuti na odgovor „koji je tu“, vrlo jasan i logičan, iz već rečenog. Nisam ni slutila da ću kasnije, sada već 23 godine, živjeti pored te rijeke, zajedno sa svojih troje djece.
Rijeka Drava… dočekala me opet dolaskom u Osijek zbog upisa na studij prava. U razgovoru s Osječanima o gradu, često sam znala čuti „Da znaš samo kakav je Osijek bio divan prije rata…“. No, iako su moja sjećanja na Osijek postojala u obzoru osnovnoškolskog posjeta, pravu sliku prijeratnog Osijeka, nažalost, nisam imala priliku vidjeti. Zato sam ju gradila sama.
U godinama prve punoljetnosti Osijek je za mene postao svojevrsni locus amoenus.
MOJ KORAK STEPINČEVOM ULICOM
Ima jedna ulica u koju sam se zaljubila. Visoka pročelja starih zgrada, zeleni drvored širokih stabala, dva mala parka i stari „Cadillac“, mjesto na kojemu sam utkala razuzdanost svoje mladosti. A mladost je divna… studentsko doba, život bez granica, rasplamsalo srce, beskrajna volja, znatiželjna duša, raskoš slobode… Stepinčeva… Divne li simbolike – na jednom kraju željeznički kolodvor, a na drugom veliki, pješački most. Kao da me nije htjela sputavati, kao da je govorila: „Evo, vodim te i dalje, kuda god želiš – željeznicom u neke nove svjetove ili preko mosta do prijateljice prirode za neka nova nadahnuća!“ Da, to je ulica kojom sam trčala na fakultet da ne zakasnim na predavanja, katkada na nedjeljnu misu u malu crkvicu nedaleko moga stana, koračala u najnovijim cipelama u večernje izlaske s cimericama, šetala s prijateljima, smijala se, plakala, vrištala, ljubila, sanjala…
Sjećam se, kada sam, već nakon nepuna tri mjeseca po dolasku u grad, morala pronaći novi stan jer su se cimerice odlučile vratiti svojim kućama. Krenula sam u potragu za novim stanom, okretala brojeve telefona iz oglasnika, gledala stanove, ali ništa mi nije „leglo“. Tada sam došla u moju „sudbonosnu“ ulicu. Dočekale su me dvije djevojke u prostranom, ali prilično nezgodnom i loše opremljenom, dvorišnom stanu. Bila sam začuđena kako u centru grada postoje stanovi u tako lošem stanju. Prošla sam dugačkim hodnikom do blagovaonice i pogledala „svoju“ sobu. Minijaturna sobica s krevetom, dvokrilnim ormarom, radnim stolom i stolcem, plinskom peći i pokojom zidnom policom. Ma nije to ni bilo tako strašno, ali obuzeo me smijeh kada sam vidjela da prozor sobe „ne gleda izravno van“, već na hodnik. No, sreća je bila što je prozor u hodniku bio smješten paralelno s ovim na sobici tako da je svjetlost mogla dopirati u sobu. Dvije djevojke djelovale su pozitivno, to mi se svidjelo. Iako je stan bio prilično loše namješten, to mi u tom trenutku nije bilo važno. Čak i miris vlage koji me zapuhnuo pri ulasku u stan nije mi smetao. Osjetila sam „dušu“ ovog mjesta i poželjela ostati zbog tko zna koječega. Kao da sam intuitivno znala da ću ovdje proživjeti najdivnije dane mladosti.
ROCK BEZ ‘KINTE’ U DŽEPU
U toj ulici smjestio se „Cadillac“ – stari, ali nikada zaboravljeni caffe i noćni bar. Podsjećao je na engleske pubove. Svih generacija okupljalište, omiljeno mjesto i raznih umjetničkih duša. Na zidovima neobične slike domaćeg slikara, drvene skulpture, tajno mjesto za ljubavnike, obavezno rock glazba, beskrajni razgovori, zabave i koješta. Za ljetne večeri sjedili bismo na prostranoj terasi prekoputa malog parka u kojemu su se rado okupljali srednjoškolci bez ‘kinte’ džepu, koji su bar ovako mogli slušati zvuke rocka uz pivo iz obližnjeg dućana.
Kada su nam druženja u „Cadillacu“ postala ‘too much’, krenule bismo cimerica i ja u drugom smjeru naše ulice – do mosta. Veliki pješački most preko rijeke vodio nas je do Zoološkog vrta s jedne strane ili gradskog kupališta s druge. Rado smo sjedile pored mosta, gledale Dravu, mirisale topli ljetni zrak, čekale da se upale svjetla grada, promatrale šetače, sanjale o nekim novim vremenima i pribojavale se životne prolaznosti. Pričale smo i o tome kako ćemo se jednom sjećati upravo tih trenutaka.
I, eto, uspjela sam. Jer i sada, dok ispisujem ove riječi, moje lice se razvuklo u osmijeh, vidim nas kako sjedimo uz most, osjećam na trenutke onu mladenačku ushićenost i zadržavam suze. Ostaju sjećanja, divna sjećanja na još divniju mladost. Život je prolazan, donosi neko novo vrijeme sa svojim blagodatima. Ma ne bi ni bilo dobro da sve ostane isto. U kojim god pričama sam čitala o vječnoj mladosti ništa nije dobro završilo. Nakon četiri godine studentskog života, otišla sam iz moje ulice. Zaljubila sam se i odselila u drugi dio grada, postala majka i krenula u ozbiljan život.
OD ENGLESKE ME ODGOVORILI AMERIKANAC I – OSIJEK
Čak i danas, kada prolazim Stepinčevom, obuzme me sjeta, srce brže zakuca i krene suza. Osjetim „miris mladosti“, kao da je upila sve naše proživljene trenutke u svoja stabla, nogostupe, zgrade. Nikada se više neću zaljubiti u neku ulicu, znam, pa makar bila i u najelitnijem dijelu grada, jer ova, ta moja stara Stepinčeva nosi u sebi komadić moga života i zato ju zovem „Ulica mladosti“.
Vjerujem da je, kako ljudi govore, Osijek prije rata bio divan. No, za mene je Osijek divan i sada. Često pričam s ljudima koji prvi puta dođu u Osijek i oduševe se ljepotama grada, a ja im s osmjehom na licu kažem „Da, Osijek je prekrasan grad.“
Prije 12-ak godina u mom se životu pojavila opcija odlaska u Englesku. Sjećam se kako sam sjedila u čekaonici Doma zdravlja. Na panou je stajala Rooseveltova izreka „Učini što možeš, s onim što imaš, ondje gdje jesi.“
I jesam! 🙂