Čet. stu 26th, 2020

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

‘Covid-19 dnevnik’ Danijele Mikole: “Mogla sam popiti litru rakije misleći da je voda”

6 min read
Danijela Mikola, novinarka 24sata, suautorica književnog serijala Nestali u Domovinskom ratu, nagrađena i u New Yorku, piše ekskluzivno danas za Osijek Express: Covid-19 dnevnik, iz dana u dan bolesti i izolacije

PIŠE: DANIJELA MIKOLA

Još dok je trajao prvi val pandemije Covida bila sam sigurna da će me taj virus dostići kad-tad, jer moj posao je takav da dolazim u doticaj sa većim brojem ljudi. Nisam od onih koji oko tog virusa dižu paniku, ali nisam ni od onih koji se prave da on ne postoji i da je ‘sličan gripi’, jer doista vjerujem da nije – počinje svoj ekskluzivan ‘Covid-19 dnevnik’ za Osijek Express.com višegodišnja vrhunska novinarka 24 sata i nagrađena autorica knjige Nestali Danijela Mikola.

Sličnost je ta da imaju podjednake simptome, ali njegov utjecaj na organizam, ili bolje reći bolestan organizam, daleko je opasniji od gripe. Na sreću, nemam nikakvu kroničnu bolest jer da imam, već bih se na početku zaraze osjećala iznimno loše zbog straha od onoga što bi mi Covid mogao učiniti. Zapravo, ne možete pobjeći tom ružnom osjećaju da ste zaraženi virusom koji vam u tijelu može pronaći i bolest za koju niste znali da imate. I ubiti vas. Bez obzira na godine. Realno, možete se i uvjeravati da je to samo gripa, da vam se ništa loše neće dogoditi no, vjerujte, počet ćete osluškivati svoje tijelo više nego ikada: mjerit ćete si temperaturu koja će varirati, osluškivati si disanje, jer neće biti normalno, piti hektolitre čaja s limunom i trostruke doze vitamina, također i mjeriti tlak koji će iznenada porasti, otkucaje srca koji će se povećati, padati od umora nakon tri stepenice, piti tablete za bolove u mišićima koji će biti suludi, ‘googlati’ sve simptome koji vam se pojave… Nakon dva-tri dana trebat ćete i tabletu za živce jer ćete se osjećati kao pokusni kunić. Ne, to nije gripa; to je daleko više od gripe.

(tekst se nastavlja nakon fotografija)

Kada sam dobila temperaturu u noći, 37.5., a potom naizmjence drhtavicu pa preznojavanje, znala sam da nešto nije u redu, jer ja baš nikada nemam temperaturu i nisam boležljiva. Odmah sam nazvala svoju doktoricu i zatražila test na Covid, jer sam ujutro dobila i jaku glavobolju. Razmišljala sam gdje sam mogla ‘pokupiti’ virus obzirom da redovno nosim zaštitnu masku, držim se preventivnih mjera, a nitko od prijatelja kojima sam se tih dana družila nisu mi rekli da su zaraženi niti su imali neke simptome. Nakon dan i pol, doktorica me je nazvala i rekla da sam pozitivna i da narednih 10 dana moram biti u izolaciji. Čim sam dobila simptome izolirala sam se i od svojih ukućana, koji nisu pokazivali znakove zaraze. Tako je ostalo i cijeli period izolacije u kojoj su bili i oni. Uglavnom, više zbog zabave, ali i zbog praćenja tijeka bolesti, svakoga sam dana izolacije vodila dnevnik.

1. dan

Juuhuuu, odmoooor… Ležim i gledam filmove cijeli dan. Neprestano osjetim tupu bol u glavi i vratu. Temperatura od 37.5 najviše mi ‘grije oči’. ‘Ne stresam’ se, jer će biti super ako je to – to od simptoma.

2. dan

Malo spremam po sobi jer više ne mogu ležati, ali i dalje mi je TV omiljena zanimacija. Gledam sve moguće krimi serije tako da ću uskoro moći preuzeti ‘prvu smjenu dežure na hitnom prijemu’, a poslije i ‘drugu smjenu u FBI-u’. ‘Savršeno ubojstvo’ sam razradila do u tančine… I dalje me boli glava, ali sve više i leđa.

3. dan

Stojim nasred sobe i blejim u prazno. Prvi znaci otupljenosti. Familija donijela pola trgovine i četvrtinu apoteke. Svako jutro ‘boostam’ imunitet sa 500 mg C vitamina, 60 mg cinka i 2.000 jedinica D vitamina. To piju ‘koronaši’. I hektolitre čaja s limunom i medom, i velike količine mandarina, obzirom da virus Covida teže funkcionira u kiselom organizmu, a lakše u lužnatom. Nazvala me doktorica da me pita kako sam, jesu li se simptomi pogoršali i trebam li što od lijekova. Vrlo pohvalno od nje obzirom da neki moji poznanici koji su se također zarazili imaju problem i dobiti svoje liječnice na telefon. Otkrivam kako zdravstveni sustav ne da ne djeluje ujednačeno, nego svaki liječnik vodi svoju politiku oko toga tko je zaražen a tko ne, i koga treba slati na test, a koga ne.

4. dan

TV mi  uopće više ne radi. Sada radi radio. Razmišljam kojem hobiju da se okrenem. Hrana mi postaje nekako bljutava pa ‘kontam’ da ću od ove korone možda profitirati nekim gubitkom suvišnih kilograma. Pere me lagana malodušnost i panika zbog svih tih ružnih vijesti o koroni, ali i neprestanom osluškivanju svog tijela, i disanja, pa sam se morala malo posložiti u glavi. Uz pomoć Normabela naravno. Bitno mi je da mi ukućani nemaju simptome. I dalje smo razdvojeni.

5. dan

Preslagala sam ormare u kući. Oprala sav prljavi ‘veš’, sve opeglala. Utrostručene doze vitamina postaju mi zamjena za doručak. ‘Highlights of the day’ je izaći van i vidjeti jel’ ima šta u pošti. Srećom pa imam i dvorište pa mogu malo prošetati. Doznajem da mi je zaraženo i pola susjedstva.. Razmišljam da okrečim sobu…

6. dan

Ne znam što to korona radi u organizmu po noći, ali već noćima ne spavam kako treba. Vrtim se, ustajem, žedna, gladna, hodam po sobi… Izgledam kao pećinski čovjek. Laserskim epilatorom spalila sam si sve dlake na tijelu. Od silnog bljeskanja otpale mi i trepavice… Sreća pa u kući nemam baš nikakvu boju za kosu.. Ostala sam bez osjeta mirisa i okusa. Sad mogu i govno pojesti. A fakat i popiti litru rakije misleći da je voda (ja inače ne mogu rakiju ni pomirisati)… Umor postaje sve izraženiji pa je penjanje uz stepenice ekvivalent jednosatnom fitnessu. Bol u gornjem dijelu leđa postaje neizdrživa i to me čini jako nervoznom.

7. dan

Sredila sam svu memoriju laptopa, pregledala sve stare fotke i videe. *ebote, pa k’o vino sam! Što starija, to više patine na meni… još malo i postat ću arhiva; samo da me ova korona ne ukiseli… Leđa me i dalje ubijaju, a i *ebena temperatura se vratila iz nekog razloga.. Ošišala sam psa, relativno uspješno.

8. dan

Sad se već osjećam kao Hugh Hefner… Stalno u kućnom ogrtaču i s kavom/čajem u ruci. Još mi fale one papučice sa zlatnim vezom.. Čak sam i porniće počela gledati… *bg, ja na katu, muž dolje… Suša… Al’ sve i da nema međusobne izolacije, teško da bih nešto od ‘akcije’ i mogla, obzirom da me uhvati kašalj pri svakom većem naporu. Da, suho kašljucanje postaje izraženije pa sam od doktorice tražila Sumamed, da me ne iznenadi upala pluća.

(tekst se nastavlja nakon fotografija)

9. dan

Moja Žako papiga pričalica previše je počela pratiti radnju i zvukove u pornićima pa sam joj pustila National Geografic. Učim je da kaže ‘korona je sranje’ ali ništa još. Samo viče svoje ime i nešto baljezga… Strašno je koliko sam umorna. Primjećujem nedostatak koncentracije za bilo kakav umni rad. Nemam baš osjećaj da će ova slabost samo tako nestati.

10. dan

O Bože, još samo danas ova izolacija. I onda konačno mogu otići  u poštu po paket koji sam naručila; stigle nove čizmice, a ja nikako da ih podignem. Ako me to ne digne iz mrtvih, ne znam šta će…

Foto: Facebook & Instagram (screenshot)

Facebook Comments