Ines Novak u kolumni: Uvela bih novi obvezni predmet u škole Briga o sebi

Dugi niz godina proučavam literaturu i istraživanja vezana uz odgoj i obrazovanje djece, ali i kao aktivistica u području dječjih prava, o istoj temi razgovarala sam s brojnim stručnjacima pa i samom djecom.

Prije nekoliko mjeseci, u sklopu jednog istraživanja, vodila sam fokus grupu s djecom (osnovnoškolske i srednjoškolske dobi). Jedna je srednjoškolka tijekom fokus grupe izrazila veliko žaljenje u pogledu beskorisne nastave sata razredne zajednice. Rekla je kako je žalosno da se satovi razredne zajednice provode na način da učenici uglavnom tipkaju po mobitelima i ništa ne rade i kako bi bilo divno da se ti sati iskoriste za učenje o mentalnom zdravlju. Smatra da je to jako važno i nužno. Pored toga iskazala je veliku tugu zbog nedavnog pokušaja samoubojstva jedne djevojke i njenog razmatranja okoline koja nije učinila ništa da bi to spriječila iako je problem bio uočen.

Žalosno je što se toliko govori o dječjim pravima, potrebi poštivanja dječje participacije i brige i zaštite mentalnog zdravlja djece, a toliko malo se zapravo (konstruktivno) radi na tome. Nije li prijedlog srednjoškolke, koja smatra da bi školski godišnji fond sati (40) namijenjen nastavi razredne zajednice bio odlično iskorišten za jačanje mentalnog zdravlja učenika, izvrstan?! Zadivilo me njeno konkretno  i konstruktivno rješenje za aktualnu društvenu problematiku/potrebu. Ozbiljan i konstruktivan prijedlog koji je potekao iz mladog uma jedne srednjoškolke s jedne strane pokazuje hvalevrijedno proaktivno promišljanje društvenih problema i potreba, i s druge strane, žalosnu činjenicu da djeca svoje potrebe, ali i svoja prava ne mogu riješiti/ostvariti u odgojno-obrazovnom sustavu i društvu 21. stoljeća. 

Konvencija UN-a o pravima djeteta jasno govori kako djeca imaju svoja participativna prava i da ih mi odrasli trebamo ozbiljno razmotriti kao i poštivati. Osim toga, kao odrasli, dužni smo djeci osigurati uvjete za njihov pravilan razvoj i pomoći im u njihovom odrastanju. Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na veliku potrebu zaštite mentalnog zdravlja djece i mladih, a bolnice i savjetovališta vrve djecom i mladima koji razvijaju psihičke poremećaje i bolesti. U samom vrhu porasta su anksioznost i depresija. Što mislite, mogu li školski psiholozi, kojih, nažalost, i nema u svim hrvatskim školama, a brojni od njih rade u dvije pa čak i tri škole (jedan psiholog na dvije-tri škole) riješiti ove probleme? Mogu li i psiholozi u savjetovalištima, kojih je također malo, riješiti iste probleme, pa čak i klinički psiholozi? Vjerujete li da bilo što može biti učinkovito ako se ne provodi sustavno ili bar u nekom duljem kontinuitetu? Prevencija je postala gotovo mitski pojam, a stavovi o prevenciji kao najboljem načinu sprječavanja neželjenih pojava, utihnuli su u globalnom društvenom kaosu pred veličinom zvanom – krizno djelovanje.

Problemi nisu nestali samo zato što se o njima ne govori, nažalost, postali su još veći jer nismo stvorili osnovu a to je OTPORNOST odnosno nismo ni pokušali stvoriti alate za jačanje otpornosti. Naravno da postoje sustavi, metode i tehnike za podučavanje otpornosti, ali naše društvo to nije stavilo kao jednu od prioritetnih vrijednosti iako je potreba za tim potpuno jasna. Zato bih, kao što su mišljenja i brojnih mojih kolega koji su posvećeni radu s djecom i za djecu, uvela kao obvezni predmet u škole Briga o sebi.  Nije zapravo ni bitno bi li se zvao upravo tako, ali mislim da je iz naziva jasna svrha.

Nije li jedno od temeljnih potreba i načelo tzv. mentalne higijene upravo briga o sebi? Kad bismo djecu podučavali mentalnom zdravlju jačali bismo im otpornost i pripremili ih za jako važnu stvar – brizi ili, bolje rečeno, odgovornosti prema sebi. U današnjem svijetu i svakodnevnom životu doista vidim kao najveću potrebu da djecu ojačamo vještinama zaštite mentalnog zdravlja. Nije li najveća vrijednost da djecu opremimo mentalnim alatima kako bi jačali vlastite snage i potencijale, otpornost?

Izreka kaže da čovjek nije otok, a suvremeno društvo pokazuje, da bez obzira na tehnološke i digitalne mogućnosti kao i društvene mreže, o čijem bi se smislenom značenju društveno moglo debelo diskutirati, ljudi postaju sve manje društveni, povezani… Ljudi, nažalost, ipak sve više postaju otoci. U takvom stanju pojedinac, prepušten sam sebi, odlazi, nažalost, i u one dimenzije postojanja koje mu mogu poljuljati smislene i svrhovite perceptivne obrasce. Ova opasnost može dovesti do brojnih neželjenih ponašanja i situacija, a najgora i najdrastičnija je samoubojstvo, o kojemu se malo priča u društvu, a upravo su samoubojstva jedan od vodećih uzroka smrti od ozljeda u Hrvatskoj.

I ako maknemo sa dnevnog reda samoubojstvo kao najgori ishod o kojemu nitko ne voli ni razmišljati, ostaje nam još jako puno razloga i uzroka o kojima je važno govoriti i na kojima je potrebno proaktivno raditi. Trebamo djecu podučavati otpornosti i to što prije jer svijet u kojemu živimo unakazio je sve koncepcije, ne samo ideala nego i temeljnih životnih vrijednosti. Učinio ih je izgubljene u metamorfozama ljudske malicioznosti. Paradoksalno je, naravno, da su uzroci toga upravo (ne)ljudi.

Ako bismo krenuli s uvođenjem obveznog predmeta čija bi svrha bila naučiti djecu brinuti o sebi i tako im, kako sam već rekla, jačali otpornost mogli bismo im dati iznimno vrijedne resurse – i to ne samo kao self help alat, već i kao potencijal za stvaranje boljih uvjeta za život i drugima, ali i društveni prosperitet.

Foto: Ines Novak (osobna arhiva)