Drama: Ivana Šojat pismom zatražila brisanje iz članstva Društva hrvatskih književnika!

Danas u podne, kako piše na Facebooku, objavljujući cjelovito pismo, osječka i hrvatska nagrađivana književnica Ivana Šojat, zatražila je brisanje iz članstva Društva hrvatskih književnika. Njezina odluka dolazi malo nakon izborne skupštine Društva.

Ivana Šojat autorica je najmanje 18 književnih djela, nagrađivanih romana i poezije. Samo Unterstadt je zaslužio nagrade Ksaver Šandor Gjalski, Fran Galović, Josip i Ivan Kozarac i Vladimir Nazor. Ivana Šojat primila je i Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za promicanje hrvatske kulture u zemlji i inozemstvu, Pečat Grada Osijeka priznanje za poseban doprinos u književnosti. Prije dvije godine dovršila je dva romana, Štajga ili put u maglu, po kojem je nastala kazališna predstava, kao i Oblak čvoraka. Godinu prije napisala je roman Zmajevi koji ne lete. A vrlo čitano i prevođeno štivo su i romani Ezan, spomenuti Unterstadt, kratke priče Emet…

Pismo Ivane Šojat Društvu hrvatskih književnika, dostupno i medijima, prenosimo u cijelosti…

PISMO IVANE ŠOJAT DRUŠTVU HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Nevolja i propast gotovo nikad nisu gromovi iz vedra neba. Počesto se pouzdaju u varljivo vjerovanje nekih koji, uvjereni u vlastiti mesijanski poziv, navodno ruše staro i grade novo, a zapravo ravnaju teren za kopanje ponora. 

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Propast se dala naslutiti još iz onih famoznih elektroničkih poruka „književnika za promjene“ u kojima se unedogled ponavljala posve neargumentirana tlapnja da u Društvu „nikad nije bilo gore“. A kako to u „najdomoljubnijem okrajku“ nositelja hrvatskog identiteta biva, toj „konstataciji“ su se ubrzo pridodale i ofucane konstrukcije o udbašima, jugoslavenčinama, mrziteljima svega hrvatskog. Već samim tim porukama smo se vratili unatrag te kolektivno DHK iz sfere književnosti prebacili u mračno vrijeme vaganja tko je veći Hrvat, vaganja u kojemu su mogli sudjelovati samo oni koji nisu bili na bojišnici. Mi koji smo na bojišnici bili, nismo imali vremena za to. Mi smo bili. Točka. DHK ne bi trebalo biti komisija za evaluaciju domoljublja, nego bi trebalo biti društvo književnika. Točka.

Ono što je uslijedilo na predizbornoj i izvanrednoj skupštini DHK bilo je ispod svake razine „svjetioničarske“ uloge Društva. Više je to podsjećalo na hajku, kamenovanje sumanutim tvrdnjama koje ne želim ponavljati. Jer: ponavljane laži postaju istine. A Društvo se nikad do sad nije toliko otvorilo javnosti, nikad kao s gospodinom Krilićem na čelu nije toliko radilo na promicanju nas koji stvaramo književnost i naših prava. Imali smo nedavnu Noć knjige u izravnome prijenosu na Hrvatskoj televiziji, ministricu koja nas je pohodila. Imali smo Republiku koja je konačno postala relevantan književni časopis. No, urednicima Republike, uvaženoj Julijani Matanović i Mariju Kolaru, zamjerilo se ubacivanje „njihovih“ u časopis. Vratila se podjela na „naše“ i „njihove“. Književnost je tim činom pala na koljena pokošena irelevantnošću takvih argumenata. Čiji su „njihovi“ književnici (pisci)? Je li književnost bojišnica ili prostor rađanja baštine? 

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Vratili smo se na staro, provjereno močvarno, klaustrofobično, zatvoreno, na Društvo kojemu su u svim tijelima većinski oni koji si jedino sinekurama, pozicijama u odborima i komisijama mogu zajamčiti književničku titulu, Društvo u kojem neki razgaljeno uzvikuju da su pobijedili, premda bi trebali znati da je njihovim poklikom izgubila književnost, njezin ugled. 

Bilo kako bilo, meni takvo Društvo nije blisko. Obećanjem da ćemo kao članovi jednoga dana dobiti vijenac na grobu ili da će nam rođendan spomenuti u novoj Republici čije će novo uredništvo valjda skrbiti da u časopis ne penetriraju „njihovi“, književnici za života ne dobivaju ništa, nikakvu svjetliju budućnost. A valjalo bi boriti se za honorare, tantijeme, veću vidljivost u javnom prostoru, veću zastupljenost u medijima. Onako kako je to činio tajnik Društva, Marko Gregur koji, eto, „nije valjao“.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I za kraj: voljela bih kratko probuditi velikog Krležu i pitati ga što misli o Odboru fonda koji nosi njegovo ime, kojemu je povjereno raspolaganje novcem povjerenim na upravljanje DHK-u, što veli na činjenicu da taj Odbor nekim čudom nikad u trideset godina nije uspio dodijeliti nijednu nagradu nekom istinski važnom autoru, nikad nijednoj književnici.

Iz navedenih razloga, kao i iz cijelog niza razloga koji bi, kad bih ih navela ovo pismo pretočili u novelu, tražim da me izbrišete s popisa članova Društva.

Foto: OsijekExpress.com (arhiva, ilustracija)