Mi se pitamo hoće li biti snijega, a rode su krenule na put prema Hrvatskoj, Osijeku…

Pred nama su lijepi dani, ali nikad načisto nismo s veljačom, najveći snjegovi su padali u Slavoniji upravo oko Valentinova, svjedoči povijest, da ne govorimo da i u travnju zna nekada pasti snijeg. Ali, dok je pred nama još ‘neizvjesnih’ mjesec i više do kalendarskog proljeća, dok mi križamo dane na kalendaru, rode su već uočile u Africi drugačiji položaj sunca na horizontu i krenule na put. Ili kreću, danas, sutra… Ondje su se skratili dani, a one to nepogrešivo vide i znaju da je vrijeme.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Prva se roda vratila se u Park prirode Lonjsko polje prije dvije godine čak 7. ožujka. Napisali su to tada iz spomenutog parka prirode na rubu Slavonije, makar je tada snijeg padao veći dio dana, ali rode s tim nisu mogle računati. Nije ni da im smeta odveć, jedino teže dolaze do hrane. Ali, rode u pravilu stižu malo kasnije, sredinom i koncem ožujka, najčešće početkom travnja.

Ali, ovo je sada zanimljivo štivo. Put im iz naših krajeva prema jugu, pisali smo lane kada su se oko 26. kolovoza pakirale, kada krenu na samom prijelazu s kolovoza na rujan, traje oko 26 dana, ovisno idu li dublje u Afriku, južnije ili ne, ali povratak im je dvostruko dulji. To znači da je ona roda iz Lonjskog polja, točnije s područja Jasenovca, otprije dvije godine, na put krenula još u siječnju. Put im, naime, u povratku iz Afrike prema nama, traje oko 49 dana. Zašto…

Prvo, one se ne ravnaju meteorolozima i vremenskim prognozama, već vide da je sunce sve niže na horizontu, da su dani ondje sve kraći, a drugo – sunce će baš i koristiti kao ‘kompas’ na putu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Da se rode sele, ‘skužio’ je i ozbiljnije istražio njemački ornitolog Johannes Thienemann, još tamo 1906. godine. Prstenovao je ptice i do Drugog svjetskog rata ‘prstenje je dobilo’ oko 100.000 ptica. Na oko 2.000 jedinki roda bilježene su uočavanja i rute. Zime provode u savanama, od Kenije i Ugande do Južne Afrike. Neke odlaze i zapadnije, u Sudan i Čad, čak do Nigerije.

A što je stvar s onih 49 dana. Stvar je vjetrova i struja, a nadalje – lete brže iznad regija gdje je manje vode i hrane, povećavaju brzinu. K tome, nisu ‘blesave’, izbjegavaju let preko mora. Pa ili slijede istočnu migracijski rutu preko Turske, zaobilaze Saharu i lete uz Nil, ili idu zapadnom rutom preko Gibraltara.

Ovom istočnom rutom ih leti oko 530.000. Dvostruko je duža, ali jednako traje. Vjetrovi i hrana u njihovom slučaju dođu kao naš odabir rute uz pomoć Google Mapsa, sa ili bez cestarine. Preko mora su drugačije struje, previše bi mahale krilima, pa odabiru kopno. Spiralno se penju toplim zrakom gore, dok ne dođu do cca. 1.500 metara.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Dakle, kako prosječno lete 49 dana prema nama, a najčešće stižu krajem ožujka ili početkom travnja, kako je do tada, ako računamo do zadnjeg tjedna ožujka, ostalo još 50-ak dana, to znači da su pojedine rode upravo poletjele prema nama, prema Hrvatskoj. Zamislite kako u ovom trenutku, dok mi još čekamo hoće li biti snijega ili ne, jedna tamo roda postiže visinu i kreće prema Osijeku. Sjajno!

Još jedna zanimljivost… Kako kreću mlade rode prvi put? Onako kako su letjeli i lete i mama i tata. Ako i promaše put na zimovanje, na proljeće znaju gdje se trebaju vratiti. Još jedna ‘fora’ je da su u zatočeništvu uzgojene rode nagonski poletjele na jug, ali ih je po Africi bilo ‘širom šorom’.

I još nešto… Iako rode, za vrijeme onog ranijeg spomenutog ornitologa, prema Njemačkoj i nisu letjele u tolikoj mjeri, već se nastanjivale uglavnom u ‘našem pojasu’, prije 10-ak godina viđene su i u Finskoj. Malo im vruće tu, ha!?

Foto: OsijekExpress.com (arhiva, ilustracija) & Pixabay (ilustracija)