Ivana Erhardt Draganić: Uzmi jedan list, od bundeve ili kukuruza, za obrisati g… – sigurno ćeš pogriješiti…

Sjedim na svom balkončiću u zelenilu i ptičice pjevaju. Život u sada i ovdje omogućuje nam da se jednoga dana prisjećamo svih trenutaka. Onih koje smo živjeli s prisutnošću. Kada nismo bili zaglavljeni u onome što je bilo i u onome što nas čeka. Volim te trenutke kad sam sama sa sobom, kada osluškujem prirodu, promatram te ptičice i mačke koje iz susjedstva znatiželjno zaviruju. Tijelo je opušteno i osjećam mir, i imam dobru energiju. To je moj punjač. Volim ljude, volim se družiti s njima, ali mojoj bateriji da se napuni treba samoća. Malo da budem sama, sama sa svojom dušom. Usamljenost, to je nešto drugo. Prijateljica koja ponekad dolazi i ako ste u gomili ljudi, njoj nije potrebna samoća da bi se najavila u posjet… O toj prijateljici jednom drugom zgodom. Pametni telefoni, sva ta čudesna tehnologija i društvene mreže na kojima su stvarni i virtualni prijatelji, kradu onu istinsku prisutnost s osobom preko puta tebe, ili osobama, njihovim pričama, smijehom, plesom i društvom… To su distrakcije poput uma koji vrti prošle događaje, situacije i ganja strah kako će biti sutra, a možemo samo biti sada… Biti sada najveća je radost jer smo tu gdje trebamo biti. S prihvaćanjem smo mirniji, svjesniji kako možemo i što želimo…  

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Proljeće u mom djetinjstvu obojano je zelenim. U donjogradskom dvorištu u kojem sam odrasla tata je brinuo o nekoliko stabala jabuke, krušaka, kajsije (koja nikako nije uspijevala), jednog hrušta i jedne višnje, mama je brinula o malom vrtu s „povrćem za prvu ruku“. Između terase i vrta bio je i još uvijek je travnjak gdje su maslačci i tratinčice bili glavni adut proljeća, kao i pokoji ubod pčele kad bismo bosonoge jurcale vlažnom tratinom. Voćke, patuljaste u cvatu, krhko bijelih cvjetova poput netom ispucanih kokica omame Rozine, slika je koja će me pratiti kroz cijeli život. A na granici točno pokraj hrušta, kako smo zvali našu trešnju krupnoga, i slatkog ploda, bile su dvije ljuljačke. Malo ljuljanja i puno veranja po hruštu. Sestra i ja nismo mogle dočekati da plodovi do kraja sazriju, pa smo se verale na grane poput spretnih vjeverica i gutale sočne plodove. Za uši smo zaticale trešnje i uživale. Moje mjesto, najdraže mjesto bilo je u dnu dvorišta uz samu ogradu gdje su pričale breze. Kad je kupio plac, tata je na međi posadio breze. Moje vršnjakinje. Rasle su brže od mene i davale najljepšu hladovinu. Prozračnu. Dopuštale su suncu da me pomiluje, a vjetru da kroz njih priča sa mnom. Zeleno proljeće. Da stiže proljeće znak su bile eiernockel s feld salatom. Proljeće je značilo barem tri puta na tjedan sjedanje na bicikle i pedaliranje do Rita. Rita u Retfali kod Konjičkog kluba gdje su iznad kanala s lijeve i desne strane ceste, one ceste kraj žute crkve u Mađarskoj Retfali koja je bila sanjkaški spust u zimskim danima nama zabundanoj i neumornoj dječurliji, bile velike bašče. Jednu je bašču imala omama Gaga s Rozinom, jednu mamina sestra i jednu mama i tata. Okupirali smo tri bašče. Puteljak uzak, uz kanal prepun žaba i zmija, svaka bašča imala je svoju malu drvenu kapiju kao ulaz, a unutra gredice.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Svega. I tako smo mi znali po tri popodneva dok ne padne mrak raditi s mamom i tatom u bašči cijelo proljeće, ljeto i ranu jesen. Ta je bašča osiguravala zalihu hrane do duboko u zimu. Mrkva, peršin, luk (prvo mladi, pa onaj „stari“), češnjak, feld salata (matovilac), salata puterica, krompir, mahune zelene i žute, grašak, grah, bundeve patišone, bundeve turkinje za zimske najslađe večeri, paradajzi amerikanac i volovsko srce, paprike feferone za sušenje i paprike zelene i žute slatke, kukuruz za kuhanje, kukuruz za kokice, cvijeće – narcisi i sunovrati, tulipani, pa irisi, perunike i puno drugog cvijeća kojemu ni ime više ne znam, a bilo je i onoga koje raste suho za vjenčiće i buketiće svevremenske kad cvijeća baš i nema, pa mirisni karanfili veliki i mali u svim bojama koje postoje. A oni, njihov miris još osjećam kad se prisjećam ljetnih večeri u bašči dok sunce zalazi, a zrak je memljiv. U taj sumrak rojevi komaraca stizali su s Pampasa, podizali se iz smrdljivog kanala u kojem su žabe zborno kreketale. Omama Gaga znala nam je uhvatiti i pokazati ponekad gatalinku, zelenu ljepoticu veličine palca. Razlijepljenih žaba kratsača bilo je po putu, a i po cesti.Žabljih krakova na sve strane. A mi smo, onako male, sestra i ja imale svaka svoju gredicu i natjecale se kojoj će bolje uspjeti mrkva i peršin. Plijevile smo sve što je trebalo, malo se igrale, pa zalijevale gredice s ružom, čak smo skupljale krumpriove zlatice. A sad se ježim od pogleda na Đuru koji se dugim nogama spretno spušta sa stropa u spavaćoj sobi. Pa bi nam bilo dosadno i onda bismo išle na drugi kraj Rita preko ceste u Gaginu i Rozininu bašču. Bojažljivo bismo hodale puteljkom da izbjegnemo susret sa zmijama kojih smo se plašile kao da imaju noge. Ponekad smo trčale kad bismo ugledale štap ili komad špage koji je ispao nekome s vrtnih kolica, i ostao u visokoj travi uz kanal, misleći da je to zmija, trčale smo i žmirečki dok su se Rozina i Gaga hvatale za glavu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Kod njih bismo se dohvatile one male motičice i grablji i kopale smo, i kopale, i grabljale i gdje treba i gdje ne treba, radile što bi nam dale, pa bi nam predložile, da nas se riješe, da odemo pogledati konje. I tako bismo opet protrčale pokraj jarka i na Konjički. A tamo uz komarce, još i obadi. Tako da konje nismo ni stigle pogladiti. A i bili su veliki, i nisu bili dedini poslušni, a ograda s dvije prečke, pa što ako ju sruše i potrče za nama?! Ne bi bilo prvi pt da malo pobjegnu u šetnju jer je trava izvan bila ipak sočnija. I što bismo od dosade ili već straha od plahih konja? Trčale smo. I to ne makar gdje. Po konjskom trkalištu posutom crnom šutom. Jedan je krug, počasni kao onaj u Maratonaca, bio je dovoljan da bi se u bašču vratile kao prave garavuše. Ali nismo bile jedine, bilo je tu i one djece sa zimskog spusta koja su s nama nekoliko mjeseci prije dijelila sudbinu mokrih i promrzlih gaća, a sad kraste po koljenima, ukrašene crnom šutom i prašinom koja je i balce zacrnila. Toliko smo znale biti uprašene da su nas jedino mogli okupati u Dravi da nas očiste prije povratka u Donji grad. I vječito smo bile i gladne, i žedne, i smetali su nam komarci, i vrućina, i obadi. Gaga je uvijek bila ubundana. Preko ljetne haljine imala je kutu s dugim rukavima, čarape na nogama, čizme i maramu na glavi, komarci joj nisu smetali. Ne znam je li imala problema s valunzima. Nikad se nije žalila. Ali smo se nas dvije žalile, kad nas je potjeralo. Mala nužda u kukuruz. „Gaaagaaaaaa, s čim da se obrišemo?“ Gaga: „Uzmi list bundeve tamo s đubreta!“, vikala bi, a da glavu s gredice ne bi podignula. „Ali taj ima neke mucice! Grebe!“, cvilila bih. „Onda si uzmi list kukuruza.“ Ja: „Porezat ću se.“ Gaga: „Onda, nemoj brisati guzicu, samo navuci gaće!“ I šuškali su ti kukuruzi barem tri puta na tjedan i to puta dva.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Kad bismo provukle hrapavi list po dječjoj guzici s grimasom na licu koje je skrivao mladi kukuruz dovoljno velik da sakrije tu našu „sramotu“, izvukla bi iz kolica crnu torbu u kojoj su bile boce s vodom i oprala nam ruke. Onda bismo sjele. Svojim od sunca opaljenim rukama, žutim i izranjavanim jagodicama od rada u bašči, svakoj bi dodala u ruku krišku crnog Slobodinog kruha, koji je uvijek bio finiji drugi dan. Rozina bi ubrala paradajz, i uvijek onako sitna i nasmijna, tutnula svakoj u ruku. Jele sm ih kao jabuku, i srkale sok sa podlaktica. Kruh i paradajz. Ništa nam više nije trebalo. Ta jednostavnost sadržavala je svu ljubav svijeta u tom trenutku. I mir. Tada su Rozina i Gaga imale malo mira da završe posao i spreme stvari pa put kući. Gaga prva s motikom u ruci ako naiđe zmija da ju precvika na pola. Ni ona nije voljela zmije. Kad bi bio Opstanak na TV-u sa zmijama, gasila bi televizor.

Sve je stvar izbora, percepcije. S jednima dobivamo trenutke, s drugima gubimo život…

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)