Ivana Erhardt Draganić: “Komm, bitte komm, meine lieben guskice…” Vrijeme je za šopanje…

Blagoslov je da su obitelj, partneri, partnerice, djeca, ljubavnice i ljubavnici, prijateljice i prijatelji zdravi. Blagoslov je imati krov nad glavom, jelo na stolu i plaćene režije svaki mjesec. Blagoslov je svake večeri leći u krevet s mirom i zahvalnošću za sve gore navedeno i poslati ljubav svim tim ljudima sa željom da su sretni, radosni i zdravi. Blagoslov je radovati se i slaviti sve uspjehe svojih ljudi i onih koji nisu naši. Blagoslov je moći se zahvaliti nakon buđenja na danu koji je pred nama. I svima koje volimo poželjeti lijep dan. I moći zagrliti, poljubiti i sklupčati se uz najdražu nam osobu. Blagoslov je živjeti ljubav. Bez predrasuda, projekcija, osude, očekivanja, zavisti. I mržnje. O mržnji. Na internetima sam naletjela na videoisječak razgovora s tenisačem Novakom Đokovićem u kojem spominje mržnju. Parafrazirat ću dio gdje je jedan košarkaš rekao da te mrze ljudi koji ti zavide jer si najbolji, jer si broj 1. Novak na to veli „ne poznajem taj osjećaj i ne učim svoju djecu mržnji“. Iz čega nastaje mržnja? Često se to pitam.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Konkretno, mržnja prema drugome, ili svemu što je drugačije? Možda iz zavisti na tuđim uspjesima. Opet, što je to uspjeh? To je osobno za svakog pojedinca. Ali, vratit ću se na Đokovića, koji je na broju jedan zahvaljujući svom talentu (do 5 posto), redu, radu, disciplini i odricanju. I sad, ne mora ovdje biti Novak Đoković, može biti i Pero Perić ili Mara Marić, u nečemu se izdvajaju od većine, u sportu, poslu, kuhanju, pisanju, kako god vam na volju. I oni su došli do nekog stupnja zahvaljujući pet posto talenta, upornosti, radu, disciplini i odricanju. Ne bih ovdje baš toliko spominjala odricanje ako se nešto radi iz ljubavi, jer u pozadini je velika količina ljubavi, ona daje ustrajnost, ona gura i ne odustaje, unatoč ponekim lošim danima i padovima koji se neminovno događaju. A tu je i mentalni kapacitet. I sad ta mržnja kojom smo okruženi. Samo Novak, Pero ili Mara znaju kroz što su sve prolazili. I netko je zavidan i sije mržnju. Zavidi na čemu? Ah, lako je njemu ili njoj – ima se, može se. Sumnjam da oni ne znaju kakav je put do te stanice na kojoj su Novak, Pero ili Mara. Znaju, ali namjerno ne žele vidjeti. To je jedan vidi mržnje, ali je opasniji onaj drugi. Za koji mislim da proizlazi iz neznanja. Neznanje rađa strah, a taj strah sije mržnju i on je kolektivno ukukuljen. I s vremenom taj strah raste, i širi se, i bukne u mržnju. On se širi masama. I više nitko ne provjerava uzrok. Masa nosi, nosi svoje znanje, proisteklo iz straha. Koje je neznanje, ali je masa u većini i ti jedan stojiš, ili šačica nas stoji i čudom se čudi… I kako promijeniti svijet?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ne možeš promijeniti ni bližnjeg svoga ako on sam ne odluči koraknuti u promjenu. No možeš poći od sebe i biti primjer. Primjer svojoj djeci za početak. Jer djeca upijaju ne iz knjiga, već iz postupaka svojih najbližih. Da se vratim na priču moga tate o kutiji? U kutiji je ugodno i možeš u njoj ostati cijeli život, ali izvan nje, izvan nje je život i svijet. Budi radoznala. Istina u mojoj kutiji, drugačija je od istine u tvojoj kutiji i kutijama drugih. Istraži sve kutije, iskoči iz svoje i provjeri malo što ima vani, uči, proučavaj, skupljaj iskustva. Život je skup i dobrog i lošeg što nam se na tom putu dogodilo. Ta iskustva su nam putokazi ili učitelji. Možeš se truditi i truditi, a opet pogriješiti, pa pogriješiti iz najboljih namjera. Svi znate za Michaela Jordana, uspješnog američkog košarkaša koji je igrao u NBA za Chicago Bullse. Ako ništa drugo znate za Nike tenisice Jordanice,“nike patike“ kako smo ih zvali osamdesetih. E baš on me strašno živcirao. Godinama me strašno živcirao. I prestala sam obraćati pažnju na to sve dok prije možda godinu dana nisam pogledala dokumentarac o njemu i njegovoj košarkaškoj momčadi. I osvijestila svoju projekciju. Živcirao me, ne zato što će netko od vas sada reći kako je bio bahat i arogantan, ne – on je bio posvećen košarci petsto posto – već što je kao prirodni vođa tentao sve oko sebe i na kraju većinu utakmica rješavao sam. Smatrao je, to je sad moje mišljenje, da drugi ne daju od sebe svoj maksimum. Ali Jordanov maksimum nije maksimum nekoga drugoga u timu. Nečiji je maksimum Jordanovih osamdeset ili sedamdeset i pet posto. Ne mogu svi biti isti. Nije ni prirodno da su svi isti. Ne možeš izaći iz kutije i poloviti druge i ubaciti ih u svoju kutiju. Ni to nije rješenje. Ni u jednoj kutiji nije apsolutna istina. Ali se može nešto – može se pristupati s poštovanjem i pažnjom te željom za učenjem i propitkivanjem. I tu kreće priča koja me je očarala. Priča o Osijeku. O stoljećima u kojima je nastajao…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Zavirite u knjige ili Wikipediju… Poanta priče o Osijeku je u ljudima koji su ga naseljavali, osvajali, pokoravali, gradili od nule, uzdignuli ga u pravi industrijski grad, europski grad (na svakom koraku postoje dokazi toga, iako neki polako nestaju s lica zemlje). Svi su kroz povijest u njega utkali nešto.

Ispričala bih vam priču…

Možda samo svoje viđenje, bajku. Koju sam izmaštala u glavi. O ljubavi koju je dao grad svima koji su u njega dolazili, koji su ga kroz stoljeća naseljavali, u njemu pronašli svoje utočište i koji su mu ljubavlju uzvratili. Gradeći ga, šireći ga, osuvremenjavajući ga. Ostavljali su tragove koje vidimo i danas na svakom koraku. O nečemu čitamo jer materijalnih ostataka nema. No njihov duh je tu. Mogu zamišljati kako su se isušivale močvare uokolo Osijeka i pretvarale u plodno tlo koje je hranilo ljude svojim plodovima. One koji su vrijedno radili. Kako su se gradili prvi vodovodi. Čujem kopita konja koji su vukli prve tramvaje. Gužvu i žamor na glavnom trgu koje je bilo tržnica i sajmište. Mogu zamisliti kako se kupovalo, kako se trgovalo. Kako su se gradili i sadili osječki parkovi u čijoj hladovini danas odmaramo. Naši su ih pretci ostavili nama u naslijeđe. Kako su parobrodi plovili Dravom na kojoj se zlatna pšenica pretvara u bijeli prah na vodenim mlinovima. Kako se mijesio i pekao kruh naš svagdašnji. Mogu se kretati maštom kroz njegove ulice, susretati ljude koji su kroz stoljeća i uživali i patili. Mogu zamisliti šetnje Gradskim vrtom, djecu s guvernantama, s kraja 19. i početka 20. stoljeća kad je grad bio u inustrijskom usponu i po tome najjači u našoj zemlji. Mogu slušati njegove građane kako razgovaraju na hrvatskom, njemačkom, mađarskom, a djevojke uče francuski, engeski i talijanski. Mogu zamisliti šušur grada. I Krežmu kako svira. I kako umjetnici stvaraju svoja djela. Gledam njihove poteze kistom, osjećam škripu nalivpera na papiru dok pišu priče, glinu pod prstima kojom modeliraju skulpture. Mogu zamisliti kako su bili ushićeni prvi putnici koji su kročili u prvi električni tramvaj i provozali se Osijekom.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Zamišljam kako je mamina, a i moja je, omama Rozina u svojoj pravoj kući u Mlinskoj ulici, u njezinu velikom dvorištu vijala guske, dozivajući ih „komm, bitte komm, meine lieben guskice…“ Da bi ih našopala jer su debele jetre njihove naručili njezini sugrađani židovske vjere. Onako mlada i sićušna, tamne kose i vesela jurcala je u cicanoj plavoj suknji na falte i bjeloj kao guskino perje bluzi tkanoj, milozvučno ih dozivajući. Šopala je te guske k’o od šale, o tome se pričalo. Pričalo, kad nismo htjele jesti. Mogu zamisliti djecu kako se klikeraju i buše roše u žutoj tvrdoj zemlji i sklanjaju prašinu, jer su ljeta bila vruća i sparna, a njihove oči, svjetlucave od uzbuđenja, pratile su staklene kuglice prošarane bojama. Mogu zamisliti maminog otatu Georga Kiefera, koji je ime naslijedio od oca kao i zemlju, koju je ovaj naslijedio od svoga oca Georga i zemlju, kako u polju s konjima vrši žito i odmara se u hladu badema, koji mu je orijentir za njegovu zemlju. Kao da ga vidim kako izvlači iz Rozinine košare od pruća čokanj rakije koju je ispekao i komad kruha koji je ispekla te frtalj slanine. Kako odmara i mirno žvače te tu i tamo zasuče svoje tamne brke, u stilu Franza Josepha I. Mogu… Iz ljubavi. A moja sjećanja. Moja ushićenja. Još u meni treperi uzbuđenje s otvorenja mosta Mladosti. Našeg bijelog pješačkog mosta izgrađenog prema onom poznatom mostu Golden Gate u San Franciscu. Tata me je držao u naručju, mnoštvo ljudi na mostu natiskivalo se, tako da se osjetilo njegovo ljuljanje koje je u meni izazivalo uz ushit i blagi osjećaj straha ili strahopoštovanja. „Hoće li se on sad otkačiti? I mi ćemo pasti u Dravu?“, pitala sam tatu nervozno prstima čupkajući njegovu bradu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Samo me gledao nasmiješeno i umirivao „Nećemo. Snažan je to most, on se samo ljulja kao ljuljačka…“.

Ili kad se gradio Sjenjak, sve one zgrade sa žutim ciglicama. Baka i deda Janko živjeli su na Feđiki, u zgradi preko puta male benzinske u susjedstvu vatrogasaca. Sjenjak je bio igralište, radilište. I prvu pizzu s puno sira, šunke i gljiva pojela sam u poznatoj pizzeriji na Sjenjaku koja radi još i danas. Taj okus uvijek tražim, ali teško ga je ponovno okusiti. I drveće na šetalištu je bilo malo. I prvi poljubac se tamo dogodio, i nije bio sladak kao u pjesmi Jure Stublića. Koliko je ljubavi uživao ovaj grad, koliko šetnji s rukom u ruci, koliko poljubaca u sjenama krošanja. Koliko dječjeg smijeha i igara, i jurcanja po ljetnim pljuskovima… I ranjavanja, i uništavanja, i plača i tuge… zbog mržnje.

Da, mržnja. Ono što šaljemo u svijet uvijek je naše i uvijek to dobivamo nazad. Vrati se kao bumerang. Imamo samo danas, točnije trenutak sada i ovdje. Prošlost je iza nas. A budućnost, ona tek dolazi i ne znamo što će donijeti. Zato malo više pažnje i poštovanja prema sebi i prema drugima, to su već vrata ljubavi. A to je stanje koje život čini čudesnim. Iz ljubavi se raste, širi i gradi – sebe kao pojedinca i grad.

Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)