VIDEO Udomljen, vraćen zbog susjeda, a onda su udomitelji podigli ogradu i došli po Čupka!

Skraćeno i ne dovoljno bilo bi reći da je Čupko bio udomljen pa stjecajem okolnosti i zakonskom pritiska vraćen u nemetinski azil, a onda naporom udomitelja ponovno vraćen u dom u kojem je bio sretan. A malo duža priča kaže da je tih par dana u azilu nedaleko od Osijeka jedva jeo i pio, snužden čekao neko rješenje, neko poboljšanje, ne sanjajući da njegovim udomiteljima ‘puca srce’ i da na sve načine pokušavaju dići ogradu kako ne bi Čupko išao k susjedima i kako bise mogao vratiti u Osijek. No, nitko nikada nije bolje ispričao priču do volonterki iz Udruge pobjede, iz Azila Osijek…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

– Gle’ sad’ ovo, pogledajte kako izgleda pas kojeg vraćamo njegovim ljudima, pogledajte vi ovo! Skratit ću priču, jer radost ne treba mnogo redi, dovoljan je pogled. Ovaj što pada u nesvijest od sreće je Čupko, nekoć azilant. I udomljen, ima par godina. Mi bili dva puta u provjeri, sve stvarno bilo super, odlično udomljenje, on živi ‘k’o bubreg u loju, sve 5’. Kad prije neka dva, tri tjedna zove kći ovih ljudi, udomitelja jel’te, i moli da primimo Čupka nazad u Azil. Mi ono – pa šta je sad!? Kaže, eskalirao je sukob sa susjedima. Jer, Čupko ponekad, kad je na dvorištu, preskoči kod susjeda. I tu ovaj napravi dramu stoljeća. Sad je fizički nasrnuo i prijetio se da će ubiti Čupka… – kreće priča iz Azila, a kreće i ‘happyend’…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

– Plaču, al’ ne, ne odustaju, vraćaju ga u Azil, jer se ne mogu sa komšilukom svađati i jer se boje da će ovaj ubit Čupka, ubit nekog… I mi šta’š, primili ga, čovjek ga dovezao, plače… Plače Čupko, u banani žestokoj. Danima ne želi jesti, ne želi nas ni gledati, ništa ga ne zanima… Kad’, zovu oni jučer, digli su visoku ogradu cijelom dužinom imanja, ne može više ni buva komšiji, kaže on i moli, moli da im vratimo Čupka. Eto sve su napravili, napravit će šta god treba, al’ ne mogu bez njega (a mi im ne govorimo da ni on ne može bez njih, da je Čupku tuga i jad na duši, ni da bi se pokrenuo otkad je tu…) Konzultiramo se međusobno i odlučimo – da ‘ko smo mi da stojimo na putu ovakvoj sreći, takvom životu… A kad su došli po njega, onda smo shvatili da smo apsolutno bili u pravu što ga vraćamo tamo di on zapravo pripada, u njegov dom!

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

– I pored svih vraćanja di ljudi nisu nikad ni nazvali ni pitali, di se nisu ni osvrnuli, mi imamo ‘femili’ koja je shvatila šta je uradila i koji su učinili sve da spriječe sukobe i da vrate svoga psa! Eto, to su Ljudi, oni koji priznaju grešku i isprave ju. Nije se nitko rodio bezgrešan, al’ svi biramo šta će od nas biti – zaključuju.

Foto: Udruga pobjede, Azil, Facebook (screenshot)