Ivana Erhardt Draganić: Mama dovela dijete na bazene, poslikala se i spakirala dijete kući…

„Imam tri sata na mobitelu i tabletu ukupno!“, sva nabrijana Mala je priopćila. Škola je završila, obaveze se malo smanjile, otvoren je prostor za ljetne radosti pa je i satnica malo podebljana, ali sva sreća više ju privlače druženja na bazenu, brčkanje i ronjenje. „Prizor s bazena“. Naišla sam na post na FB i podijelila ga. Izazvao mi je tugu, žalost, nostalgiju… Jedan sveopći miks osjećaja. I već sam pisala o tome nebrojeno puta, ali možda treba pisati i pisati dok ne osvijestimo. A možda nikad nećemo. No svejedno ću pisati. Ide po prilici ovako taj prizor s bazena: Dolazi mlada mama s djetetom u savršenom kupaćem, rasprostire prostirku vadi igračke, telefonira. Kad je izvadila sve, dijete ju poziva da idu na kupanje. No ona fotografira, pa je opet na telefonu. Kad dođu do bazena, ponovno fotografira, a dijete nestrpljivo kao i svako dijete željno brčkanja u vodi. Mama mu govori da čeka. Potom mu daje dozvolu da se brčka te mu govori da se smiješi pa ga fotografira. Vadi dijete iz bazena, pakira stvari i odlaze. A dijete, kao dijete… Fotografije, pretpostavljam, filtrira i zatim ih stavlja na društvene mreže. Na telefonu je. S druge strane jedna je mama uzela predah i gleda društvene mreže. Ugleda fotografije: sretno dijete kako se brčka, prostirku punu igračaka, i nasmijanu mamu u savršenom kupaćem pokraj bazena. I sve to gleda jedna mama raščupane kose, umorna, s djecom doma, koji je u rusvaju. Ona ne zna od čega bi prvo krenula, o bazenu ne stigne ni razmišljati. I kreće. Kreće s grižnjm savjesti kako savršena mama s prizora na bazenu uživa sa svojim djetetm, a ona – kako da uz sve obveze još stigne djecu odvesti na bazen. Njezina djeca jurcaju po kući dok im ona kuha, potežu je ručicama za kosu, za haljinu, smiju se i vrište… Dok tako jurcaju razdragana, prolijevaju sok po drvenom podu…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

S priče na bazenu imamo jednu mamu koja je savršena mama. Barem po internetima. Dijete koje čeka, i na čekanju je, koje ne vrišti od sreće u bazenu, kako to djeca inače rade kad su u bazenu. S druge strane imamo mamu koja misli da nije dobra mama gledajući prizor s bazena. Gleda se i kao žena, i izbija iz nje sva nesigurnost koja je negdje spremljena u zapećak. Zamišlja djecu kako se smiješe u bazenu, i sebe s figurom kakvu je nekad imala. Misli za sebe kako nije dobra mama, možda ni lijepa, a od savršenstva je miljama daleko, ima grižnju savjesti.

Pitam se kako to živimo? Živimo li uopće i čemu podređujemo svoje bivanje u svijetu?

Život za savršeni selfi, story… Dok život prolazi. Navijam da život nekako prevagne. Onaj sa svojom punoćom i s prijateljima od krvi i mesa s kojima razgovaraš licem u lice ili telefonom, pa im čuješ glas i po glasu prepoznaš kako su, iako ti kažu da su dobro. Promatraš i vidiš bez riječi. Ne pratiš po društvenim mrežama i ne pretpostavljaš i ne očekuješ. Jer si tu izvan virtualnog, u stvarnom…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ali činjenica je da živimo na tim pametnim telefonima. I vjerujem da onaj podatak koliko ljudi provedu vremena po društvenim mrežama i internetima od prije koju godinu, o čemu sam već pisala, u prosjeku šest sati na dan, možda je sad i veći. Živimo na mobitelima. Čim čujemo zvuk uzimamo ga u ruku, svi osobni podaci su nam na tom uređaju. Osobne, vozačke, pinovi, bankovne kartice, m-tokeni. Evo ja vodim rat sa svojom bankom jer sam vjerna fizičkom tokenu i internet bankarstvu na računalu. Možda sam staromodna i pregazilo me vrijeme, ali ne želim imati sve važne dokumente i podatke na mobitelu. Neka se pokvari, padne mi u wc, ili ispadne i razbije se, neka ga nedajbože negdje zaboravim ili mi ga netko ukrade. Kako ću nekome dokazati da sam to ja? Ako mi je sva identifikacija na tom uređaju? Iako, znam tko sam, ali… Ne želim se naći u Matrixu… I tako vodim prepisku s bankom jer su mi onemogućene određene usluge zbog korištenja fizičkog, a ne mobilnog tokena, iako plaćam punu mjesečnu naknadu. I vjerojatno nisam jedina koja to čini. Jednostavno te tjeraju da svoj život povjeriš malom pametnom telefonu. Vjerujem da smo svi pametniji od tog uređaja (živjeli smo bez njih sasvim lijepo), s kojim je došla zaboravnost telefonskih brojeva najdražih osoba. Ovisni smo o njima. Uhvati nas anksioznost kada ga ne nađemo ili negdje zaboravimo. Kao oduzeti smo ako se pokvari i ugasi, jer… sve nam je na njemu…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Pa i od umjetne inteligencije vjerujem da smo pametniji. Jest da će vam ona ili on brzo dati mnoštvo podataka, ali im ne treba slijepo vjerovati. Ne, treba provjeriti. Provjeravamo li? Ili ipak uzimamo zdravo za gotovo da ipak zna bolje od nas? No taj mali ili ta mala, ovisno tko vam se javi dok ‘četate’, s onim svojim „Dobro jutro Ivana, kako ti danas mogu pomoći?“ – sve slatko i fino, kada nas je netko tako pozdravio? Još je jedan odvlakač pažnje. Opasni su po mentalno zdravlje. U ljudskoj je prirodi da traži konekcije, osjećaj pripadnosti, traži validaciju, potvrđivanje da vrijedi, pa se lako može dogoditi da naiđe na odobravanje, pažnju baš na tim mjestima, ako je to uskraćeno ili u manjoj mjeri prisutno uživo. I preseli se iz fizičkog u virtualno. Ugodno je vidjeti koliko se ima pratitelja, čitati poruke divljenja, sve to godi ljudskom egu, kao i razgovor s umjetnom inteligencijom koja ti nikad neće reći „kako ti je to glupo pitanje“, baš naprotiv reći će: „Baš lijepo razmišljaš, zanimljivo je ovo pitanje, evo i odgovora, kad pročitaš, ako trebaš još više informacija, tu sam“ i još se zahvaljuje na razgovoru – savršeno asertivno i ljubazno stvorenje – slatkorječivo i ugodno koje te prije početka još i pita kako si? Tko to danas radi, a da stvarno želi čuti kako si? Da te ima vremena saslušati? Baš suprotno od supruge ili supruga. U tom prostoru nema prigovaranja, nema izražavanja želja, ima povlađivanja i laskanja, u tom prostoru etera… I vraćam se na satnicu. Na mobitelu dok doručkuješ, ručaš, večeraš, obavljaš nuždu, dok se voziš, dok sjediš s prijateljima i kao družiš se, dok si s djecom, sa psom ili mačkom…. Kad ste zadnji put pročitali knjigu? Evo baš čitam jednu prigodnu „Seks, droga i čokolada – znanost užitka“ Paula Martina koji o užitcima i ovisnostima lijepo piše. Pa i da čovjek ne može biti ovisan o čokoladi jer ne stvara ovisnost, ali šećer stvara ovisnost baš kao i alkohol, i hrana, pa i seks. U svakoj toj ovisnosti bježimo u ugodu od boli ili traume, i s vremenom gubimo voljni moment. I ono nešto što je bilo u prvi mah užitak ne postaje strast, nego puka potreba kako bi se zadovoljila želja bez ikakvog užitka. Ugoda ne dopire do svjesti, i želeći osjetiti tu ugodu u koju bježimo od boli, nađemo se u začaranom krugu – i dođemo do muke. Nije ovisnost ako jedan ili dva dana cugate, pušite, jedete bez prestanka i isto tako se bez prestanka seksate. Ovisnost se dogodi kad snage volje zakaže.

I mi smo postali žderači sadržaja na pametnom telefonu, gdje smo prebacili sav svoj svijet i postojanje. I kad ga nema blizu, tada nastupa kriza, nervoza, bijes i ljutnja. Nema tremora ili proljeva kao u nekim vrstama odvikavanja, ali sve je to isto na kraju – muka. Brojeći lajkove, srce ubrzano lupa, receptori u mozgu zaduženi za uzbuđenje i zadovoljstvo divljaju, zjenice se šire iza naočala ili bez njih, sasvim je svejedno.A može i obratno, javiti se tjeskoba jer nismo dovoljno zanimljivi ako je malo tih nesretnih lajkova. Kad ga nemaš u ruci, pažnja se gubi misli su tamo negdje… Probudiš se, otvaraš društvene mreže, i u tom trenutku kao da si u svoj krevet pustio stotinu ljudi koji istovremeno pričaju, u mozgu je buka i gužva odmah nakon buđenja, pa je tako i na kraju dana kada liježeš u krevet. Imamo li mir? Nemamo. Biti sam sa sobom je biti u tišini, bez distrakcija – pametnih telefona, televizora, radija, knjiga. Biti sam sa sobom u tišini, sa svojim mislima, tijelom koje osluškujemo i srcem. Vjerujem da su duše naše umorne od toliko sadržaja i prikrivenih moranja i trebanja, koja kad čujemo od žive osobe preko puta nas – idu na živce, ali ne čujemo sebe kad kažemo moram samo škicnuti da vidim koliko story ima pregleda, a profilna lajkova ili ovaj selfi u vinogradu. Ta moranja i trebanja su opasnija od onih za koje optužujemo da zanovijetaju i na koja odgovaramo „ništa ja ne moram i ne tebam, samo umrijeti“.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I zato neka kuća bude i u neredu, kosa zaprljana, ali osmijeh od uha do uha dok ste s najvažnijim osobama u stvarnom životu, a ne u nekim bespućima aplikacija. Jer, baš ćemo se sjetiti na samrtnoj postelji kad smo što objavljivali, ma da! Ali sjetit ćemo se trenutaka: trčanja po kiši, ljubljenja u čamcu, jurnjave za djecom, ispadanja zuba, prvog krvavog koljena, prve riječi volim te, zagrljaja u nemoći, sjaja u očima zbog ljubavi… Život tako brzo prolazi. I možda tih šest sati u danu ne registriramo, ali šest po šest… I dođemo do kraja puta, a ono…

I zato sam uvijek za nesavršenu savršenost jer je ona životna.

Nije sve kako vidite i čujete. Samo se srcem istinski vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)