Ivana Erhardt Draganić: Petljaju s padežima i rodovima, ali se trude, a ispod kože – srce kao tvoje i moje!

Kako su različitosti bogatstvo. Svaki je čovjek na ovome svijetu, poseban. Nema dva jednaka čovjeka. Osim jednojajčanih blizanaca, ali i oni mogu biti različiti po svome karatkeru. Pišem ovu kolumnu iz mjesta sadašnjeg trenutka. Promatrajući svoj, tvoj i naš grad očima promatrača i očima starosjedioca. Osobe koja je potekla iz generacija i generacija Osječana. Najduže mojih retfalačkih Švaba. Koji su trčali prašnjavim osječkim ulicama, Dugom ulicom (danas poznatom Štrosikom – Strossmayerovom ulicom, np.a), kaldrmama… Koji su tržili na velikoj pijaci na glavonom osječkom trgu (danas Trgu A. Starčevića; nekadašnjem Trgu slobode), trgu koji ima novo ruho. Kupali su se ljetima u Dravi. Sve je nekako isto, a opet različito. I moj Osijek, Osijek moga djetinjstva, drugačiji je danas u djetinjstvima ovih malih Osječana. Ali ono što me veseli je što su ulice moga djetinjstva, donekle ostale jednake, osim što velike Tvornice šećera i kandita više nema. Već dugo nema ni tisuća radnika, koji su svakih osam sati punili Frankopansku ulicu u Donjem gradu, sada je to Jug 2. Ali opet ima djece koja se igraju na ulici. I to me baš ispunjava radošću. Naš su grad, moj i tvoj, uvijek naseljavali neki novi ljudi iz nekih dalekih (poput mojih Švaba) ili bližih krajeva, iz zemlje i inozemstva. I iako kažem da sam Osječanka i s ponosom to ističem, i ja sam potomak doseljenika koji su svoje snove, svoje želje za sretnim životm pronašli u okrilju grada omeđenog Dravom.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Rijeka je poveznica njihova dolaska i njihova, a posljedično i moga života ovdje. I ono što su osim snova i želja donijeli sa sobom, nije mnogo, ali je znanje kako kultivirati močvaru u plodno tlo od kojega mogu živjeti, raditi, hraniti se i graditi. I gradili su ovaj grad. Mnogi su ga i rušili i mijenjali vizure i gradili ponovno. I sve te tragove vidimo i danas, samo ako malo bolje promatramo. Kada promatramo okom promatrača. Kada ne doživljavamo Osijek zdravo za gotovo. Kada nalazimo i ugledavamo njegovu ljepotu i sve ono što pruža nama, meni i tebi kao njegovim građanima. Tragovi različitih kultura, ostavili su traga, u povijesnom, arhitektonskom, kulturalnom, ali i u onom životnom. Ima jedna manifestacija oko Uskrsa – „Šarana jaja bojama grada“, kada sve nacionalne manjine prikazuju svoje običaje i način svetkovanja, a i načine života. To je bogatstvo. Pišem jer je moj život obogatila jedna žena, iz različite kulture, s drugog kraja svijeta, iz Brazila. Pisala sam već o njoj. S njom sam upoznala još nekoliko Brazilki iz Osijeka i Zagreba, koje su došle u našu zemlju, u naš grad, i vole ga kao svoj. I trude se s hrvatskim jezikom. I petljaju se s padežima i rodovima, glagolima, pridjevima, ali imaju taj sjaj u očima i radost što žive ovdje.

I gledaju nas drugačije. Sve su te Brazilke različite, neopisivo zanimjive. Zanimjive sa svojim životnim putevima i putevima do naše zemlje i grada. I uvijek je prisutna ljubav. I baš se u tome krije čarolija….I družila sam se s tim Brazilkama, svaka iz drugačijeg „klasnog staleža“, drugačije boje kože – jedna je prekrasno egzotična – afro-indijanskih korijena, jedna je bijela, talijanskog podrijetla, i moja najdraža – prekrasne, tople maslinstvo medene kože, i crne sjajne kose i lica posutoga sitnim pjegicama, vjerojatno najljepši brazilski miks bijelaca i brazilskih indijanaca. I sve one žive tu. Žive različita iskustva u gradu na Dravi. Samo jedna od njih ne osjeća rasizam. Ne govori tečno hrvatski, razumije ga, ali teško priča. Većinom engleski komunicira. Ali uči. No ona nema problema. Druge dvije, ni sva ljepota kojom zrače i svi njihovi osmijesi, pa i hrvatski jezik ne pomažu baš. Jer, eto nalete. Nalete na one koji ne vole drugačije od sebe.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A da im daju šansu… Strah je veći. U pozadini je uvijek strah. U pozadini netrpeljivost i mržnje, agresije – uvijek je nesigurno biće. Nesigurno zbog trauma koje nosi. Nesigurno jer nema dovoljno znanja. Neznanje često rađa mržnju, netrpeljivost i agresiju. Živimo u svijetu gdje glasni „kolo vode“, nametljivi su, bahati, agresivni (razni su oblici te agresije – pasivno-agresivno iz slatkoće do zloće, verbalno i fizički agresivno…). Dovoljno je da pogledamo vijesti. Dovoljno je da pogledamo društvene mreže. Komentare i pratitelje i „prijatelje“… A oni tihi, možda su i mudri, a možda i dostojanstveni, s manirima koji danas ostaju rijetki. Ne, nisu budale i glupi, samo žive svoje živote dajući od sebe sve najbolje što imaju…

Živimo u svijetu gdje nasilje vreba iza svakog ugla. Dovoljno je otvoriti vijesti, Dovoljno je otvoriti društvene mreže. Komentare, pratitelje i „prijatelje“. Verbalno nasilje, fizičko nasilje. Svi oni „krimi petci“ kao da se sve češće događaju oko nas. Slatkoća koja postaje zloća, kao posljedica neostvarenih ambicija – kroz pasivno-agresivno, do verbalnih napada, prijetnji, pa i fizičkih nasrtaja. Bila sam dugo novinarka. Gotovo 25 godina i nagledala sam se svega. Nije mi bilo potrebno ratište (rat sam proživjela kao adolecentica ovdje, u svom gradu) da ugledam smrti, patnje, mržnju. Neke slike su urezane u sjećanja i teško da će ikada biti izbrisane. Ali na jedno sam ponosna, što sam u pojedinim situacijama prvo reagirala kao čovjek, pa tek potom kao novinarka.

I zato imam potrebu napisati… Kad vas posluži osoba, žena ili muškarac, svejedno je, druge boje kože – s osmijehom i na slabom hrvatskom ili bilo kako dođe u kontakt, pokušajte iz mjesta suosjećanja uzvratiti dobar dan uz osmijeh. (To što ne znaju jezik a rade, nije njihov krimen, krimen je zakona koji su to dopustili, u nekim zemljama u uslužnim se djelatnostima, onima u kojima se komunicira s ljudima, može raditi tek kad se savlada određeni stupanj jezika te zemlje. Stoga, nisu oni adresa, adresa su oni koji donose zakone. Zašto je to tako, to znaju oni koji odlučuju u ime nas.). Ne košta, ama baš ništa. Ti ljudi koji dolaze u naš grad, izabrali su ga za sretniji život nego što su ga dosad imali. Došli su iz dalekih ili bližih mjesta tražiti svoju sreću ovdje na našim ulicama, u našem sokaku. Da nisu morali, vjerojatno bi ostali u svojim domovima negdje daleko ili negdje bliže. Osijek je dom i brojnim Ukrajincima, koji su bježeći od rata došli u naš grad sačuvati živote svojih obitelji. Baš je to poznato, zar ne? Možda se i prisjetite kako je bilo početkom devedesetih, ako ste bježali od granata i rata u susjedstvo u Mađarsku, Austriju, Sloveniju ili dalje – kako su vas ljudi primili, kako su se ophodili. Možda miješam kruške i jabuke, ali… Koja je razlika između tih ljudi – svi su došli u Osijek živjeti sretno, mirno, pošteno zaraditi svoj kruh. Baš kao i moje Švabe koji su se Dunavom spuštali splavovima nakon odlaska Turaka s ovih prostora, kako bi izgradili sretniji život. Koja je razlika? Samo jedna – drugačija boja kože. Ali ispod te kože, kuca jednako srce, baš kao i tvoje i moje.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Tako sam odgajana. Tako me moj Tata naučio. Živi u Osijeku koji je dok je Tata bio u najboljim godinama, primao studente, specijalizante i radnike-pripravnike iz „Nesvrstanih“. Pa evo ponovno ću ispisati njegove riječi: „Ako je ispred tebe čovjek, žena ili muškarac, crn, žut, smeđ, ljubičast, zelen – budi čovjek prema njemu. Boju kože čovjek ne može mijenjati, a vjera, nacija i seksualno opredjeljenje privatna su stvar svakog pojedinca – najvažnije je biti čovjek!“  Svi smo mi jednako vrijedni pod sunčanom kapom. A razlika je jesmo li čovjek ili smo zaboravili to biti.

Nije sve kako vidite i čujete, samo se srcem dobro vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)