Ivana Erhardt Draganić: Pijesak žulja u gaćama. Voda je smeđa, mutna i smrdi. Čamac je nestabilan…

Očekivali smo dugo, toplo ljeto. Kao i s većinom svih očekivanja, i ova su se pokazala promašenima. Ne možeš znati kako će se priroda ponašati, unatoč predviđanjima. Isto je i s ljudima. Iza nas su dani kada je zrak stajao. Vrućina na pragu dočekivala je sa zaustavljanjem daha. Pa i srca. Ili barem njegove aritmije. Ne znaš dok te ne uhvati.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Volim svježinu mjesta kraj vode. Velike vode. Rijeka i mora. Rijeke su mi nekako draže. Vjerojatno što je cijelo odrastanje vezano uz Dravu, posljedično i Dunav. Plivanja, pecanja i vožnji čamcem. Djevojački san mi je bio imati kuću na betonskim pilonima iznad Drave. Kao one u San Franciscu. Sjećate se ciklusa filmova „Smrtonosno oružje“?. E, takvim. S velikom staklenom stijenom i terasom drvenom. I to na lijevoj obali, preko puta Donjega grada, Luke Tranzit i bolnice. „Ma da!“ Znao je reći Tata. „Ne znam samo kako bi to izvela. Znaš da rijeka teče i da je vodostaj nepredvidiv…“, pričao je on još o mnogo čemu. A ja sam odgovarala kako je to isto kao i plime i oseke, i da sigurno postoji način kako sagraditi takvu jednu prekrasnu malu kuću iznad rijeke. Da, samo su potrebne dozvole. Taj dio mi nije dopirao do mašte. „Na posao ću čamcem…“ Nastavljala sam. Pustio me je da sanjam. Mnogo sam toga isplanirala tada. No život. Život je druga stvar. Da sam zapela, vjerojatno bih živjela u jednoj maloj kući nad rijekom… Po mogućnosti bez vrata. Uvijek sam iza sebe ostavljala otvorena vrata, ali i vječito sam gasila nepotrebna svjetla. Ovo drugo činim i danas, bilo gdje… I Mama kako viče „Dijete, zaboravila si nešto. Nisi u čamcu rođena!“… A imali su oni čamac. Pa su ga prodali da bi imali novac za gradnju kuće. I nikad više ga nisu imali. Iako je Tata s prijateljem tjedan dana s čamca pecao smuđeve i somove na Dunavu. Ne sjećam se gozbi s tom ribom dunavskom, napecanom. Više je to bio onaj „bijeg u pećinu“. Znali bismo da slijedi turneja čamcem kad bi se spustio s kata obrijane brade. Štapovi su bili spremni u garaži. Neprimjetno.

Sestra i ja smo vozile čamce i pecale. Vozile smo čiklove i onaj mali elanov gliser, žuti. Bilo ih je i u crvenoj boji. To su bili čamci tatina kolege s posla. Čovjeka poniklog s Drave u Donjem gradu i života vezanog uz nju. Kako upaliti motor, veslati, pristati, promijeniti štift, sve nas je to on naučio – čika M. I dao nam je svoje čamce da se vozimo. „Nemojte glisirati!“, tako nas je ispraćao kad smo izvezle s donjogradskog veza žuti elanov bombončić. Čamac nisam vozila nešto više od desetak godina. Imala sam lani jednu eskapadu, koju bolje da ne spominjem. Od silne želje vrtila sam se u krug jer sam sjela s krive strane motora i sve mi je bilo naopačke. Ipak je to promjena koja je nastupila. I zato je bolje ne brinuti o tome. Već uživati u slobodi vožnje. Kad je vjetar u kosi. Kad lice orose kapljice vode, a osmijeh ne silazi s usana. I ponovilo se u jednom gradu na jednoj rijeci, u jednom retro čamcu. I u mom gradu, na mojoj rijeci u aluminijskoj replici čikla. A rijeke čudesne. S čudesnim i zavodljivim obalama. Pješčani sprudovi izlažu se suncu kao bokovi divljih razuzdanih djevojaka. I na jednom takvom… kao u vremeplovu.

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Mnogi Osječani znali su ljetovati na dravskim sprudovima i dunavskim adama. Ili samo ljeti vikende provoditi na tom vrelom pijesku. Na koji su se iz prepunog čamca iskrcavali nasmijani prijatelji i djeca, hladnjaci s hranom i pivima, roštilji, ligeštuli, ribarske stolice, stolići, suncobrani, dušeci, kasetofoni. Čovjek se zapita gdje to sve stane. Pristajalo se tako što se veslom opipavalo dno. Zatim je najhrabriji iskakao. Elisa se podizala, čamac navukao u plićak, bacilo sidro. I krenuo je iskrcaj na sprud, otok ili adu (kako vam draže…). Ako je rijeka dublja, stvari su se nosile kao puške i oprema u filmovima o ratu u Vijetnamu – onako iznad glave. Postavljanje „kampa“. Sve je imalo svoje mjesto. Pa i ribarske stolice i stol u plićaku. Otvarali su se prijenosni frižideri, vadili pingvini i tažila žeđ pivom osječkim ili apatinskim. Mazale se paštete na kruh i dijelio paradajz, ili bundevice patišone u šlafroku. Idealno za prigrist’. Kasnije bi se bacilo neko meso na roštilj. Štapovi su se pomno pratili, trzaju li – i hoće li biti večere, ili ručka idući dan. Cika, vriska na pjesku i u plićaku.

Ima toga i danas. Nema spavanja pod zvjezdanim plaštom uz šum vode i pucketanja vatrice. Možda ipak ima, ali… Sve je nekako drugačije. Pijesak žulja u gaćama. Voda je smeđa, mutna i smrdi. Čamac je nestabilan. Mobitel mora biti na suhom. Uprljat će se pareo s potpisom. Gaće s potpisom idu u bazene i kristalno jasno more, negdje gdje je sve in…

„Jebem ti život!“ uzvikivala bi ili samo gunđala sebi u bradu moja omama Terezija, od milja prozvana Gaga davno prije nego li sam ugledala svjetlo ovoga svijeta, koji se godinama sve brže i brže mijenja. „Gaga! Psuješ! To nije lijepo!“, znale smo joj reći Sestra i ja. Učili su nas da psovanje nije lijepo. A ona bi otpucala nazad, onako plaha i pobožna Švabica iz Retfale: „To je prosta riječ! Nije psovka! Psovka uključuje Boga, Majku Božju i sve svece!“. I baš nekako tako, ona koja je proživjela svašta i preživjela. Sjetim je se često kad mi se otme „Jebem ti život!“. Dobri nagrabuse, zli profitiraju, opaki su super. Najgorje je što ti zli, opaki, zavidni, manipulatori, nedobronamjerni i loši (vjerujem da se čovjek može mijenjati, ali primjerima vidim da je to teško. Odnosi se i na muški i ženski rod, podjednako) smatraju sebe najboljima na svijetu, iako im se u očima sve vidi i s godinama što prolaze sva ta izopačenost na licu se ocrtava… Dolazi godišnjica, tužna, pa me ponijelo. Ali i „jebem ti život!“ zaboravili smo ga živjeti u punoći jednostavnosti i zahvalnosti na svim sitnim čarima koje ga čine tako velikim i koje ćemo pamtiti i izvlačiti na kraju puta… Pa i tog paradajza s česticama pijeska, dravskog ili savskog ili dunavskog. Odbojke na suncu i piva ‘ladnog pod suncobranom na plus 45 celzijevaca. I vjetra u kosi na čamcu i tog osjećaja slobode. Beskrajne slobode…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem dobro vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)