Ivana Erhardt Draganić: Kruh s putrom i ajvarom iz špajza, za koji se satima peklo, gulilo i kuhalo – nekada

Nema ljepšega nego kad te ujutro probudi cvrkut ptica u prirodi pomiješan s oštrinom svježeg jutarnjeg zraka koji nagovještava dan. Taj mir protkan disanjem prirode… I dišeš s tom prirodom, duboko i umirujuće. Jesen je doba svih njezinih darova. Plodova koji nas vesele. Poput grožđa za vino, mandarina za osnaživanje imuniteta, paprika i patliđana za ajvar, paradajza za sok, i kupusa za kiseljenje. S krajem ljeta i prvim danima jeseni nekada, i ne baš tako davno, naš je dom u Donjem gradu postajao mala munufaktura sve do zadnjih dana studenoga. Kakva su to mirisna vremena bila. I ponekad naporna. Trebalo je guliti sve te pečene paprike i patliđane, pa paradajze. Nije to baš čist posao. Ali sve misliš na one teglice i kruh premazan putrom i na njega bogato žličicom nanesen ajvar. I sos crveni s kuhanim bijelim mesom i mrkvicom sa strane. Pa sve nekako brže prođe i ne misliš na to guljenje i prljave prste, koji peckaju a danima poslije ribaš ih četkicom da ukloniš tu čudnu boju. Nikakve rukavice, kirurške tu baš ne pomažu, jer nemaš osjećaj onoga što radiš, jer se kliže i izlijeće iz ruke. Najljepše je sve po starinski. Teglica iz trgovine nije kao teglica s police u špjazu ili u podrumu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ali sve nekako više nije kao nekada. I ostaju sjećanja. Samo… A možda i ne.

Već pričam priču…

Nedavno sam prijateljici Zagrepčanki pokazivala Osijek. Šetale smo i doma dolazile iscrpljene, otežalih nogu i naudisane osječkoga zraka. I tako umorne bile smo spremne za spavanje. Uz čašu rosea rezimirale smo dan… Odvela sam ju na obalu Drave, obalu svoga djetinjstva i mladosti. I šetnica je lijepa, i sve to stoji. Ali… Nema više ni stare, oronule, ruzinave teglenice Sisak, nema više ni flosa za čamce. Ni čamaca, ni pecaroša sa štapovima i biciklima na obali. Ni kantica-kederica… Ni njihovih povika da se dječja galama utiša, a đipanje smiri i spriječi skakanje u Dravu jer se tako plaše ribe, koje tako željno očekuju. U trenutku sam pomislila kako je Donji grad ostao bez svog posljednjeg pecaroša. Pecaroša koji ima pravi, drveni čamac, i pentu od četiri-pet konja, dovoljnu da čikl lagano klizi rijekom obilazeći špornjeve na lijevoj obali. Špornjeve u kojima su hranili/krmili… Koji su skrivena mjesta za ribe kapitalce. Ne čuje se više ni klokotanje vode od bučkanja…

A plaže, male, pješčane kraj šajza, kako smo ju zvali – šajzike – isto više nema. Ne mogu ni odokativno ocijeniti gdje se nalazila. Je li to na mjestu izbetoniranog „amfiteatra“? Nekako više ni nije važno. Ostaju sjećanja na kupanje, jurcanje biciklima do Drave. Pecanja i skakanja s čamaca u rijeku. Priroda je nestala, zamijenio ju je beton. A s njime su nestali i običaji generacija. Sad su običaji drugačiji…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Kao i s teglicama ajvara na policama trgovačkih lanaca i paradajzima u staklenkama ili tetrapacima. Brzo vrijeme zahtijeva brza rješenja. Sa što manje truda, a što više učinka. I kad to znači odustajanje od punog i pravog okusa, od pogleda na prirodu, na kraju i od načina života koji smo njegovali.

Je li izgovor da nemamo vremena? Ili samo vrijeme koristimo drugačije? Kako ga provodimo? I znamo li organizirati dan? Vrijeme curi nesmiljeno. I dok se okreneš, već si nekako na kraju puta. Ne postavljam pitanje o smislu života. Svatko od nas zna koji je njegov smisao. Ali, o prioritetima, dalo bi se o tome pričati i pisati. Odričemo li se ponekad punoće svega, zbog vremena uzalud potrošenog na nevažno…  

Nije sve kako vidite i čujete, samo se srcem dobro vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)