“Ne, ne prodajem paradajz. Al’ da prodajem, kila bi bila, pojma nemam, 25-30 eura, više…!?”

Grbav je to paradajz, rajčica književno rečeno. Onako, pravi domaći. Ostavlja sjeme od prošle godine, razmaže po kartonu. Zasije rasadau na kraju zime, pričeka svibanj pa sadi. Par komada je, vidi se, ‘uzela’ plamenjača, na dva tri kolca traje bitka sa smrdljivim martinima. Ne, ne koristi ništa osim modre galice nakon kiše. Taman kada bi i prskao protiv martina, ‘karenca’ je dva tjedna, a oni stignu kada rajčica zrija. Pa od toga ništa. Pa ipak, na 50-ak kolaca bit će to puno gajbi paradajza. Rekao bi netko – za prodaju. Ali jok. Ni za kuhanje ako pitate našeg farmera. Sve se pojede. U salati, u juhama, jelima, umacima, k’o jabuku dok šeta vrtom, pardon – baščom. Smrzne nasjeckan i za sataraš zimi. Nadalje…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Shvatio je čak da mu se u drugoj-trećoj godini ostavljanja sjemena paradajz nekako ‘pobrašnasti’. Zapravo, iskrižaju ga pčele sa susjednim hibridima. A on ima samo sorte – jabučar, volovsko srce… Onda ne ostavi sjeme, već ode po drugo, na selo, dalje od civilizacije i tržnica. Pa sada sadi rasadu u zemlju tjedan-dva poslije susjeda, da nisu u isto vrijeme u cvatu.

A sada dolazimo do cijene. O okusu paradajza nema smisla govoriti. Anegdota je ovakva: Došli gosti s djecom, na roštilj. Ubrao se svjež paradajz za ručak, djeca gostiju neće. Kažu malo im je trul. Roditelji ne znaju kuda bi gledali, smješe se, dodaju – “ne znaju pravi okus paradajza, samo onaj iz trgovine”. I oni se guše koliko im je dobar. Jer, oni znaju okus. Eh da, cijena… Dakle ovako…

Svi znate da nije palo kiše ni da pokupi prašinu. I tako je svake godine. Paradajz se zalijeva ‘kap na kap’, skupa s paprikom. Svaki dan ode puna cisterna, 1.000 litara. I to ne iz bunara. Ni u njemu nema vode baš ne znam koliko. A i struja bi se trošila za potopnu pumpu. Ovako ide iz pipe. 1.000 litara, kubik, svaki dan. Koliko 2 i nešto eura. I tako svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz. Najmanje 120 dana. Ode, dakle, oko 300 eura za vodu.

O cijeni rada nećemo. Al’ sati su to. Sjetva, sadnja, okopavanje, prigrtanje, zalijevanje, kolci, zabijanje, modra galica, prskanje… Ali, o gorivu ćemo. Bašča je na 10-ak kilometara od Osijeka. Svaki dan vozi tamo i nazad. Dakle, 20-ak kilometara svaki dan, 120 dana. Svaki dan po 2,5 eura goriva. Još 300 eura.

I sada smo već na 600 eura, bez onog – sjetva, sadnja, okopavanje, prigrtanje, zalijevanje, kolci, zabijanje, modra galica, prskanje…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A dobit će na kraju, kako je sunce spalilo list i plod, unatoč svakodnevnom zalijevanju, kako su temperature oko 40-ak stupnjeva sve razorile na bašči, 100-injak kilograma. Možda. I to bangavog, grbavog, ‘posisanog’ od strane martina.

I to je već nekih cca. 6 eura ulaznog troška po kilogramu, bez onog – sjetva, sadnja, okopavanje, prigrtanje, zalijevanje, kolci, zabijanje, modra galica, prskanje…

Sjedimo uz pivo, pardon – kavu, pričamo…

“Ne, ne prodajem paradajz. Al’ da prodajem, kila bi bila, pojma nemam, 25-30 eura, više…!? Mislim, ne bi bila, znam. Želim reći da nema smisla prodavati. Nitko ga po realnoj cijeni ne bi nikada kupio, a ja ispod ne mogu dati. Poklonim prijateljima, familiji, rodbini…, sve drugo pojedemo mi”, govori nam farmer.

Pouka? Kako se na tržnici nađu rajčice po cijenama od 1,5 euro do 10 eura, ovisno o regiji u Hrvatskoj, ovisno o vrstama, ne pokušavajte se cjenakti, ne s onima čiji je paradajz grbav, koji su ga uzgojili sami, sve s onim – sjetva, sadnja, okopavanje, prigrtanje, zalijevanje, kolci, zabijanje, modra galica, prskanje…

Foto: OsijekExpress.com