Spomenici uz ceste: Mjesta sjećanja ili kršenje zakona!? Zakoni su jasni, a primjerice Osijek ima i odluku…

Uz brojne hrvatske prometnice mogu se vidjeti križevi, kamene ploče, fotografije, cvijeće i svijeće. Najčešće su postavljeni na mjestima na kojima su u prometnim nesrećama izgubljeni ljudski životi. Za obitelji poginulih takva su obilježja mjesta tuge, sjećanja i trajne povezanosti s najmilijima. No, iako iza njih stoje razumljivi ljudski razlozi, postavlja se pitanje koliko su takvi privatni spomenici u skladu sa zakonom.

Hrvatski propisi o tome su jasniji nego što se možda čini. Zakon o cestama izričito zabranjuje postavljanje nadgrobnih ploča i ostalih spomenobilježja na javnoj cesti. Pritom se pojam javne ceste ne odnosi samo na asfaltirani kolnik, nego obuhvaća i druge dijelove ceste te pripadajuće cestovno zemljište, u skladu sa zakonskim definicijama.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Temelj za takvu zabranu nalazi se u članku 45. stavku 2. Zakona o cestama. Njime je, radi zaštite javne ceste i sigurnosti prometa, zabranjeno postavljati nadgrobne ploče i druga spomenobilježja na javnoj cesti.

Iako se spomenik može nalaziti nekoliko metara od kolnika, to ne znači da je postavljen izvan područja na koje se primjenjuju cestovni propisi.

Bankine, cestovni jarci, pokosi i druge površine koje čine javnu cestu ili pripadajuće cestovno zemljište podliježu posebnim pravilima. Stoga je prije postavljanja bilo kakvog trajnog obilježja potrebno utvrditi točan pravni status zemljišta.

Drugačija je situacija kada se spomenik nalazi na privatnoj parceli izvan cestovnog zemljišta. Tada nije moguće automatski zaključiti da je zabranjen samo zato što se nalazi uz prometnicu. Međutim, i u takvim slučajevima mogu se primjenjivati ograničenja povezana sa zaštitnim pojasom ceste, preglednošću, sigurnošću prometa, prostornim uređenjem i lokalnim komunalnim propisima.

Odgovornost za upravljanje cestama podijeljena je prema njihovoj kategoriji. Autocestama upravljaju nadležni upravitelji odnosno koncesionari, državnim cestama Hrvatske ceste, a županijskim i lokalnim cestama županijske uprave za ceste. Za nerazvrstane ceste nadležne su jedinice lokalne samouprave.

Upravo je upravitelj ceste važna adresa kada se postavi pitanje je li neko obilježje dopušteno i predstavlja li opasnost za promet.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Zakon o cestama propisuje da upravitelj mora poduzimati mjere radi uklanjanja zapreka i posljedica zabranjenih radnji koje mogu ugroziti, ometati ili smanjiti sigurnost prometa.

To znači da se postavljanje spomenika ne može promatrati samo kao privatna odluka obitelji, osobito ako je obilježje podignuto na zemljištu koje pripada javnoj cesti.

Osim Zakona o cestama, važan je i Zakon o sigurnosti prometa na cestama.

Njegov članak 15. zabranjuje postavljanje predmeta koji zaklanjaju prometne znakove, oponašaju ih, zasljepljuju sudionike u prometu ili im odvraćaju pozornost u mjeri opasnoj za sigurnost prometa.

To je posebno važno na zavojima, raskrižjima i nepreglednim dionicama. Spomenici izrađeni od betona, kamena ili metala mogu biti dodatno problematični ako su postavljeni na mjestu na kojem bi vozilo moglo sletjeti s ceste.

Ne znači da je svaki križ ili spomen-ploča automatski neposredna prometna opasnost, ali znači da nadležne službe moraju voditi računa o položaju i karakteristikama takvih objekata.

A Osijek ima i dodatnu zabranu kroz komunalni red. U stavcima 21. do 24. kaže se da ih je dopušteno postavljati i uklanjati spomenike samo uz suglasnost upravnog tijela nadležnog za poslove urbanizma… A na površinama javne namjene zabranjeno je postavljanje spomenika i drugih obilježja koja označavaju mjesto tragične pogibije, osim povijesnih događaja.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nitko ne može osporiti bol obitelji koja je u prometnoj nesreći izgubila dijete, roditelja, supružnika ili drugu blisku osobu. Mali spomenik uz cestu za njih često predstavlja mnogo više od kamena ili križa. On je mjesto na kojem zastaju, pale svijeću i čuvaju uspomenu.

Posebno je važno razlikovati privremeno ostavljeno cvijeće ili svijeću od trajno izgrađenog betonskog ili kamenog spomenika, jer njihova pravna i sigurnosna obilježja nisu nužno jednaka.

Poštovanje prema poginulima i sigurnost živih ne bi smjeli biti suprotstavljeni ciljevi. Sjećanje na žrtve prometnih nesreća može se očuvati i na način koji ne ugrožava druge sudionike u prometu te ne dovodi obitelji u situaciju da se njihova obilježja moraju uklanjati. Zato je, uz primjenu zakona, potrebno otvoriti i pitanje mogu li gradovi, općine i upravitelji cesta ponuditi prikladne, sigurne i zakonite načine obilježavanja mjesta stradavanja.

Foto: AI (ilustracija, obrada OsExp)