Ivana Erhardt Draganić: Gledam Đuru kako se spušta iz ćoška i smiješim se jer dom miriši na uskrsni kruh

Ne znam kako si ti čitaoče, ali ja sam sretna što je napokon sunčano. Ova je zima, a i prvi dani proljeća, bila nekako tmurnim oblacima navučena. Poput onih zastora koji ne propuštaju svjetlost, ili samo toliko da nije potrebno paliti svjetlo. I sve je nekako bilo zagasito i sivkasto. A sad živimo u bojama. Sve je nekako toplije i pristupačnije. Isti prizori sa sasvim drugačijim značenjem. Osim jutara. Uoči svitanja ipak se čuju ptice, odnedavno. Sreća je to…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Kako je to zanimljivo: gledaš Dravu kako teče prema istoku, s lijeve obale teče u lijevo, s desne u desno. Pod koprenastim zagrljajem oblaka, siva je, hladna i tužna. Sa sunčanim osmijehom, plavičasta je i topla.

I gdje je tu sreća?

Ako je tu kad izađe sunce, u redu je. Ako je tu i kad je oblačno, još je i bolje. Ako nije tu kad je oblačno, i to je u redu. Ako nije tu ni kad je sunčano, možda se trebamo zapitati.

Zadnju sam kolumnu pisala uoči Božića. A ovu uoči Uskrsa. Prošlo je mnogo vremena. Mnogo trenutaka. Pa i korizma. Odricali smo se svega i svačega. Ako je to smisao. Mislim da je važno nešto drugo. Ljudska dobrota. I ne samo tih četrdeset dana. I ne samo cijele godine. Svake sekunde svačijeg života.

I evo u rerni moje Tvornice snova peče se prva uskrsna pletenica. I miriši po mlijeku, putru, miru i sreći. Po domu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

U gradu su gužve. Išla sam po cvijeće kod Mame. Sve je u bojama. Sunce namiguje kroz pahuljaste oblake – sreća. Nervozno je ovih dana kao i pred svaki bagdan. Možda se danas na Veliku subotu pakiraju darovi kupljeni u zadnji čas, između kuhanja šunke i farbanja jaja. A možda i oni koji su se pomno birali i za koje nije bilo važno koliko će olakšati bankovni račun. I razmišljam si kako bi bilo sjajno da svatko od nas može na 60 minua u životu biti muha na zidu psihoterapijske sobe. Samo mirovati i slišati… I tada bi doživjeli jedan veliki AHA! moment.

Ovog Uskrsa darjem cijelu sebe. Sebe prepunu znanja i vještina, dobre volje, a prije svega ljubavi. Kroz ruke koje znaju, i spremne su, i žele, koje su vješte i spretne (ponekad i nespretne), naslijeđene s Erhardtovske linije izgledom. Darujem se kroz uskrsnu mliječnu pletenicu, kroz mirisni mali kugluf, kroz ofarbana jaja u žutoj i zelenoj boji, kroz koju čokoladu i vino. A prvenstveno se darujem kroz osmijeh, smijeh od srca, poštovanje, razumijevanje, prisutnost i ljubav. Kroz mir i nježnost. Kroz potpunu prisutnost.

Ispričat ću ti priču…

Ruke Erhardtica, Kieferica i Draganićki su ruke koje maze, njeguju i stvaraju. One koje rade, strpljivo, smireno, stvaraju i tješe. Omamine ruke pripremale su silne ručkove i kolače. Mijesile tijesto i plele pletenice spretno i vješto, a strpljivo kao svoju sijedu kosu koja je sezala do iznad koljena, i motale ju oko glave u nekoliko niski poput bisera. Mirisalo je uvijek iz te male i tople kuinje. Uvijek je mirisalo – i kad je tepsija za onaj nahajcani štednjak na drva bila prevelika za njegovu rernu. Dva do tri puta na tjedan Rozina je mijesila tijesto od dva kilograma brašna i više krompira (samo ona je znala mjeru, np. a.) i te goleme kruhove stavljala u tepsije koje je pekao pekar u susjedstvu, u svojoj velikoj krušnoj peći. Mazalo se po tom kruhu… Mazao se maslac s pekmezom od šljiva i džemom od kajsija, najviše. Kriške tanke, a goleme. Samo je ona takav kruh znala umijesiti. S krompirom. Krompir je spašavao generacije Švaba od gladi.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Njezine su ruke znale mjeru. Imale su iskustvo imanja, i iskustvo nemanja. Iskustvo blagostanja, iskustvo doslovne gladi, i iskustvo neimaštie. Nije reagirala, ona je vodila. Omama Rozina bila je rječita, ali s mjerom. Pažljiva, duhovita i nasmijana. Krasio ju je bagi smješak na licu. Uvijek. Bila je topla i znala je slušati. Slušati pokraj svog šporeta obitelj kako brblja i smije se. Voljela je „švabetati“. Slušati dok nam je češljala kosu i plela pletenice ili vezala mašne na kikice i copove. Šlušati dok nam je grijala mlijeko u plavom plehnatom ločiću za večeru sa starim, njezinim kruhom… Omama Rozina. Bila je sveprisutna. Tu. Kao da je uvijek govorila „Tu sam za tebe“. I znaš što, čitaoče – to je tako poseban osjećaj. Poseban je osjećaj kad je netko prisutan s tobom.

I zato, gledam Đuru kako se spušta iz ćoška spavaće sobe, pozdravim ga i nasmijem mu se. Uporan je. I nije mi važno hoće li do Uskrsa naseliti cijelu svoju užu i širu familiju u mrežu koju se ispleo u tom ćošku. Važno mi je da sam prisutna u trenutku sa svojim ljudima.

To ću učiniti ovog Uskrsa.

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem najbolje vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)