Ivana Erhardt Draganić: Često smo grubi prema sebi, analiziramo se i uspoređujemo, vrtimo u začaranom krugu patnje

Čekamo sunce. Čekamo da se otkrije iza ovih oblaka. I odmah nam je ljepše. Ali, jedna je istina – ono uvijek sija. Iznad oblaka. Znamo to. A znamo li da imamo sve: i ljubav, i razumijevanje, i poštovanje, i snagu, i hrabrost, i radost, i sreću…? Sve to imamo u sebi. Samo tako često posežemo za tim – izvana. Od drugih ljudi, od vremena i prostora, od situacija. Tražimo ljubav i pažnju. Tragamo za srećom. Tražimo da nas vide i da nas čuju. No vidimo li sami sebe? Zašto? Zato što najdugoročniju vezu imamo sami sa sobom. Doživotnu. I dok sami sebi ne damo sve gore nabrojano i još više, ostat ćemo tražitelji, tragači… Kako ti je draže…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Često ne znamo što nam je potrebno, što želimo ili ne želimo. Pokušavamo balansirati, a nekako uvijek pretegne na jednu stranu. Najčešće na udovoljavanje svima oko sebe, kako bismo dokazali da smo dobri, da smo vrijedni ljubavi i voljenja. Dajemo se beskonačno. Dokazujemo svoju vrijednost. Pa se umanjimo, pa hodamo po ljuskama jajeta da nikoga ne uvrijedimo, pa se se ne znamo zauzeti za sebe, zaboravimo što nama treba, smanjimo se sve dok se ne izgubimo. Dok ne ostanemo sami sa sobom u niskom samopoštovanju, niskom samopouzdanju, u strahovima od izlaganja. I onda pristaješ na sve, ili se agresivno boriš, a ne znaš za koga se boriš, samo želiš iskontrolirati osobu, situaciju. Ta nesigurnost zamagljuje. Nema više izbora, samo zid. Ovisno o osobi. Netko će loviti, a netko će bježati. Nema mira. Iscrpljujuće je to. S vremenom, iscrpi, isprazni čovjeka (ženu ili muškarca, svejedno je). Pitaš se zašto ja? Zašto mi se to stalno događa? Kako je drugima lakše, a meni je teško? Uvjeren si da je ljubav borba. Da je ljubav strast, žudnja, želja. Ali je prvenstveno sigurnost i mir, poštovanje i razumijevanje. Možda si se prepoznao/la. Prepoznao/la da se ne prepoznaješ u ogledalu. Zvuči jednostavno, ali je jako kompleksno. Zašto na određeni način hodamo kroz život? S uvjerenjima da ako se ljutimo, nismo dobri. Ako plačemo, da smo slabi. Ako se ne trudimo za nečiju pažnju, da nas neće voljeti. I mogu nabrajati. Čija su to uvjerenja?

Svi smo mi posebni, svatko od nas individua je za sebe. Nema nijednog čovjeka (žene i muškarca) na ovome svijetu da je jednak. Možda smo po nečemu slični, ali… Možda je za gore ispisano jednak nazivnik – patnja. I umjesto da si dopustimo da patimo, pa da si damo razumijevanje i tako učinimo korak prema icjeljenju, mi se uhvatimo najčešće kako si govorimo: „što kukaš“, „glup/a si“, „nije ni čudo što ti ništa ne uspijeva, kad si nesposoban/a“,… i tu mogu nabrajati. Grubi smo prema sebi, kritični, analiziramo se u situacijama, u odnosima, i vrtimo se u krug. A kad bismo mogli dugačije, što bismo?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Može i drugačije, uvijek može. Netko će potražiti pomoć, netko će se sam uhvatiti u koštac, a netko će nastaviti po starom. I sve je to u redu. Sve je stvar koliko smo svjesni, koliko se poznajemo i vidimo li da imamo izbor ili da gledamo u zid.

Svi mi u životu imamo trenutke kada patimo, kada se nađemo u disbalansu koji nam onemogućava normalan život, zbog čega gubimo energiju i vrijeme, gubimo fokus, funkcionalnost. Može to biti smrt drage osobe, razvod braka, gubitak posla, neuspjeh u školi ili na fakuletu, problemi u vezama, problemi s kolegama, nezadovoljstvo dijelom svoga života i potreba se se nešto promijeni. A kako bi bilo da pogedamo sebe, prihvatimo svu istinu koju nosimo. Prihvatimo se baš takvi kakvi jesmo, i započnemo putovanje – rad na sebi, ili bolje – upoznavati se i prihvaćati se. Na tom je mjestu mudrost i moć. I ljubav prema sebi. Da, više ne želim ovako, mogu drugačije. Ne ovisim o drugima, njihovoj pažnji, mišljenjima, nisu moja uvjerenja da sam dobar/a samo ako se ne ljutim, ako se umanjim i ugađam bit ću voljen/a… Nije jednostavan put. Pišem ti iz iskustva. Put je to suza, smijeha, ljutnje, bijesa, kritike, zadovoljstva, radosti, olakšanja – mnogo olakšanja i mira. I ljubavi. Zapravo, to je čarolija. Kad iz gusjenice izađe leptir. Svatko od nas ima svoj put, svoj smisao u ovom životu. I ljubav koju si možemo dati – cijelom sebi, baš takvome kakav jesi. Lijepo je kad si siguran tko si i što želiš, bez obzira na druge, bez obzira na prostor i vrijeme, i situacije. I znaš, kad dođeš na to mjesto, kad se poznaješ i voliš – sve se posloži onako kako treba. Drugi te vide i čuju. Više ne loviš. Više ne bježiš. I gledaš se u ogledalo i smiješiš se jer poznaješ osobu koju vidiš.

Ispričala sam ti priču o važnosti mentalnog zdravlja.

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem najbolje vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)