Ivana Erhardt Draganić:  Kad dijete od deset godina pozove Hrabri telefon i kaže: „Usamljen/a sam“

„Pjevaju kao mali anđeli“, rekao je gvardijan Franjevačkog samostana u srijedu navečer u osječkoj crkvi Svetoga Križa, najavljujući koncert zborova Glazbene škole Osijek. Anđeoski glasovi razlijevali prostorom  te barokne crkvice u kojoj se slavi Sveti Antun (tako je poznatija Osječanima). Od najmanjih do maturanata, prekrasnih glasova, prekrasne energije, podarili su svima koji su ih došli poslušati i poduprijeti njihov ispitni koncert prepuštajući se glazbi. Uživala sam. I bila ponosna na Šmizlu koja pjeva i svira gitaru. Ali i na tu djecu koja uživaju u glazbi. Na tu mladost koja daruje ovom gradu i ovom svijetu svoj talent. Ozbiljni i nasmijani, razdragani i ponosni – sve se to na njima vidjelo. Ta životna radost, uživanje i samopouzdanje… Činilo se da su sretni… E ta riječ – čini se…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Djeci i mladima toliko treba potpore u ovom ludom vremenu. Ludom jer je drugačije nego deset godina prije, i dvadeset, a tek kad uspoređujem svoje odrastanje s odrastanjem današnje djece. Lijepo bi bilo podržati ih, pohvaliti, naučiti ih da se izraze, naučiti ih da je NE punokrvno kao i DA, i da ne traži objašnjenje. Naučiti ih granicama. Ne zabranjivati, ali im i ne puštati sve – i jedan i drugi način neće ih dobro pripremiti za život. Pohvaliti kad je potrebno, dati posljedicu kad je potrebno. Tako će imati jasnoću. To je umjetnost roditeljstva. I teško je. Jer, znamo li mi immo li jasnoću. Teško je to, pogotovo u današnje vrijeme virtualnog svijeta, gdje su izbombardirani aplikacijama za komunikaciju, društvenim mrežama, umjetnom inteligencijom. I dolazimo do toga da su, unatoč svim tim alatima za komuniciranje, ta djeca i mladi sve usamljeniji.

U nedavnom intervjuu psihologinja i voditeljica Hrabrog telefona kaže kako se javljaju djeca jer im treba prijatelj, jer se osjećaju usamljeno. I sve su mlađi, još nisu ni u teen godine zagazili. Kad desetogodišnje dijete kaže da je usamljeno i traži razgovor s nekim nepoznatim, s druge strane žive – pozivajući Hrabri telefon, mislim da se svi trebamo zapitati. Koliko je ljudi, uz roditelje i vršnjake, nastavnike, obitelj i porodicu, zaista prisutno u njegovom životu. Da može podijeliti svoje smijehove i svoje strahove. Da se može u svojoj dječjoj autentičnosti iskreno izraziti, bez straha od prihvaćanja ili neprihvaćanja. Kako ih to naučiti? Treba ih ugledati i razumjeti. Razumijevati ih od samih početaka, posvetiti se… I sad ću opet, posvećujemo se karijeri, poslovima, održavanju automobila, kuća, stanova, i da ne nabrajam. Dovoljno da se zamislimo.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I onda dođu u dvadesete godine, u razvojnoj fazi u kojoj prelaze iz adolescencije u odraslu dob. Fazi razvoja koja je najznačajnija u životu, kada traže sebe i kada je prirodno vrijeme za separaciju jer grade svoj novi život, odrsle i odgovorne osobe koja će uz posao formirati i vlastitu obitelj… Uz te velike životne stvari za njih, oni traže da ih netko čuje i vidi. Vidi njihove strahove i bude s njima u toj patnji i pomogne im da izađu iz toga. A rijetki su koji traže pomoć. Ali ju ipak traže. Ako ne od stručnjaka na liniji Hrabrog telefona, psihologa u školama ili psihoterapeuta, traže je od umjetne inteligencije. A ona, kako kaže psihologinja u intervjuu, opasan je alat. Pogotovo za dijete koje je usamljeno, koje nema životno iskustvo, i kojemu je svaka rečenica tako asertivnog softwera, utjeha u njegovoj patnji. I razvijaju privrženost prema stroju, umjesto prema živom biću. A privrženost, ona zdrava koju bi trebali steći u ranoj dobi, koja se gradi u suodnosu s roditeljima, mamom i tatom, oblikuje život u djetinjstvu i prenosi se kroz godine, i godine, i godine, i godine…

Ako je razvijena anksiozna privrženost, u životu će se lijepiti za ljude, ovisni će biti o partneru. To su vam one izjave „Umrijet ću bez njega/nje“, „Ako sve učinim za nju/njega, onda će me voljeti“. Ili izbjegavajuću privrženost, kada izbjegava odnose „Ako budem davao/la, povrijedit će me, zato se ne smijem približiti“. A tu je i kombinacija, karakteristično je za osobe koje su istraumatizirane (no, o tome jednom drugom prilikom).  To su uvjerenja koja stjećemo od najranije faze svoga života. I tako hodamo svijetom u svom obrascu, i patimo, nema sigurnosti, nema opuštenosti, nema ostvarenosti… Najčešće. No i to se može mijenjati, ako se na tome radi sa stručnim osobama.

I to desetogodišnje dijete, poseže za telefonom jer je usamljeno. Treba mu prijatelj, osoba koja će ga razumijeti i neće ga osuđivati. Neće mu se smijati. Koje ima pravo griješiti. Tako uči. Nema savršenstva na ovome svijetu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ni naše odrastanje, tamo nekada u onoj drugoj državi, u drugom društvenom uređenju, kada nije bilo interneta, telefoni su bili na žicu, računalo je bilo sveti gral, a pojam su bile videoigrice sa slikom kao na digitronu, nije bilo bez problema. Ali smo više bili okrenuti jedni prema drugima. Bili su to čopori klinaca koji se zajedno igraju, među njima i najboljih prijatelja koji su znali sve o nama – naše snove i strahove. Odrastali smo u zajednici, svaki roditelj u ulici dao ti je užinu ako je taj dan nisi imao, a prešutan dogovor među odraslima bio je da se svako neprihvatljivo ponašanje može kazniti „na licu mjesta“. Puno je više ljudi bilo uključeno u naš odgoj, a da ne pričam o učiteljima i nastavnicima koji su imali autoritet naučiti nas osim kako učiti i razvijanju socijalnih vještina. Slušalo ih se. Roditeljima su prenosili informacije kako je ponašanje djeteta izvan poznatog i zaštićenog obiteljskog kruga. I roditelji su surađivali, više ili manje. Ponekad su nam se uši žarile kad bi došli doma s informacija.

Današnjica je drugačija. U svijetu koji je premrežen i povezan, usamljenost nikad nije bila veća među dječjom populacijom. Kako kaže jedna mlada klijentica: „Pitaj me, tako mi je lakše početi… “. Pitajte svoje dijete: „Kako si?“, ali s namjerom slušanja. Bez kritike, bez primjedbi, bez komentara… I to je početak. Kad smo s njima, samo trebamo biti prisutni. I promjena će početi… A to je – čarolija.

Ipak smo mi društvena bića. I vuk, iako kažu u narodu da je samotnjak, lovi u čoporu i brine za svoju vučju obitelj.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem najbolje vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)