FOTO Lažeš, Melita! Što izmisli Melita, napiše Kušan, utjelovili su u Dječjem kazalištu u Osijeku!
Foto: Kristijan Cimer
Ako je vjerovati 12-godišnjoj zagrebačkoj djevojčici Meliti, istina je ponekad manje zanimljiva od dobro ispričane laži. Upravo je na toj vječnoj igri mašte i stvarnosti Dječje kazalište Branka Mihaljevića 9. srpnja zaključilo svoju kazališnu sezonu, premijerom predstave Lažeš, Melita. Nastala je po istoimenom romanu Ivana Kušana, jednom od najpoznatijih i najomiljenijih naslova domaće dječje književnosti, koji desetljećima odgaja naraštaje mladih čitatelja i ne gubi svježinu. Iako napisan 1965., aktualan je, jer je Melita junakinja čija bujna mašta i “sklonost izmišljanju” otvaraju pitanja povjerenja, odgovornosti i prijateljstva.
–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–
Osječka premijera nije samo oproštaj uoči ljetne stanke, nego duhovita, vizualno dojmljiva i sadržajno promišljena točka na “I” repertoara, koja još jednom potvrđuje da klasici i danas uspješno mogu pronaći put i do ovih generacija. U režiji Paola Tišljarića (Zagrepčanina s dubrovačkom adresom i 80-ak režija iza sebe) te u dramatizaciji Marijane Fumić, ovo je scensko čitanje zadržalo Kušanov humor, toplinu i razigranost, što je ključno za približavanje i zadovoljavanje visokih i neobičnih, ali dostižnih zahtjeva današnje mlade publike.
Okosnica scenografije Irene Kraljić velika je pomična drvena konstrukcija. Dominira pozornicom, ali i razdvaja i povezuje scenski prostor. Horizontalne drvene obloge vizualna su “barijera”, no s obzirom na to da propušta svjetlo, promjenom boje i intenziteta mijenja atmosferu radnje. Zbog transparentnosti scenografija ima dubinu, a prostor kontinuum (dio iza konstrukcije je kao neki drugi plan, supostoji, stalno je “prisutan”).
Klizanjem dijela pregrade u lijevo ili u desno bez naglih se prekida otvara taj drugi prostor, tijek predstave fluidan, a prijelazi između prizora glatki i dinamični = filmski. Takvo rješenje sugerira gledatelju dio priče koju naslućuje prije nego mu se otkrije.
Scenografija ima vrlo aktivnu ulogu u dramaturgiji predstave, jer je svojevrsna najava daljnjih zbivanja uvodna scena, svojevrstan prolog – šuma, potok i medo, kao “diskretna” poveznica s kasnijim događajima. Usto, predstava počinje školskim zvonom, što publiku trenutačno uvodi u Melitinu svakodnevicu školskih kupa, gdje se zbivaju brojni događaji.
Prevladavajući nježan pastelni kolorit predstavi je dao toplinu, vedrinu i dozu nostalgije, a to savršeno odgovara dječjoj perspektivi iz koje je priča ispričana. Minimalizmu scenografije unatoč, uz promišljeno svjetlo i videoprojekcije, pozornica ni u jednom trenutku ne djeluje prazno, a pažljivo odabrani elementi dovoljni su da mali gledatelj brzo prepozna mjesto radnje: učionica je svedena na školsku ploču i školske klupe bez radnih ploha, pa Melita, Šiljo i Verica bilježnice drže u krilu; dom obitelji Kosić čine stol i stolci, a hrana na stolu duhovita je aluzija na Nenadovu neprestanu zaokupljenost papanjem.
–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–
Važne za vizualni identitet su videoprojekcije Mirana Brautovića, jer nisu tek dekoracija, nego kao i scenografija “pripovijedaju”, proširuju scenski prostor i omogućuju brze, gotovo neprimjetne prijelaze između različitih ambijenata. (Emocionalno dojmljiva i atraktivna je scena u kojoj Melita spava u naslonjaču, a oko nje glumci sinkronizirano hodaju u smjeru kazaljke na satu, uz dominantan efekt vrtoglavice [vertigo]).
Ništa od toga ne bi bilo kako jest bez glazbe i oblikovanja zvuka Žarka Dragojevića, koji precizno prate ritam, pojačavaju napetost i/ili humor i suptilno se stapaju s ostalim elementima u skladnu cjelinu.
Pohvale zaslužuje i majstor rasvjete Igor Elek, jer njegovo meko, precizno i gotovo filmsko osvjetljenje, uz diskretne donje reflektore i usklađivanje s pastelnim tonovima scenografije i kostima, stvara ugodan ambijent i atmosferu, a svakoj sceni daje jasnoću i toplinu doma.
Sinergija scenografije, projekcija, rasvjete, glazbe i zvuka čine predstavu estetski suvremenom i izuzetno dojmljivom.
Jedna od najvećih kvaliteta Tišljarićeve režije dobar je ritam predstave i filmska dinamika. Brojni kratki prizori nižu se prirodno i bez naglih rezova. Prijelazi između scena gotovo su neprimjetni, tempo je konstantan pa kao da nema prekidan radnje ili promjene prostora. Odnosno, pokazao je da kazališna sredstva mogu polučiti efekte kao na filmu.
Tomu u prilog ide i spomenuto supostojanje scenskih planova: dok u drugom Ankica slika u ateljeu, u prvom otac Branko i Nenad na kauču gledaju televiziju i smišljaju kako “izliječiti” Melitu od laganja. Suptilna je to naznaka gledatelju da likovi žive svoj život i kada nisu u središtu pozornosti.
Poput filmske sekvence umetnute u kazališnu radnju bilo je Melitino prepričavanja sna susjedi Ankici. Dok su one razgovarale i slikale, na trenutak je sve stalo, zamrznulo se – a uz zvuke se Labuđeg jezera, iza njihovih leđa odvila kratka i duhovita vizualizacija: Nenad (Grgur Grgić) u naručju i u baletnoj pozi nosi oca Branka. Brzo se scena vratila u stvarnost, kao da prekida nije ni bilo.
–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–
Jednako je uspjela i scena jurnjave, u kojoj su se, unatoč prividnom i sveopćem kaosu, svi glumci kretali usklađeno. Matematički precizno i koreografirano kretanje, uz rasvjetu koja stvara mnoštvo sjena, sve se činilo brzo i napeto i, naravno, komično.
Čitava predstava obiluje takvim sitnim, učinkovitim dosjetkama. Jedna od njih je i prizor u kojem otac Branko (Gordan Marijanović), vodi krajnje ozbiljan razgovor sa suprugom, istodobno ribajući zube i jezik četkicom. Maestralni je Marijanović komičnost postigao preciznom glumačkom izvedbom i točnim tempom.
Ništa manje duhovita nije ni scena u kojoj Branko, dok mu je supruga Mira u posjetu “bolesnoj” teti, iako mu liječnici zbog zdravlja strogo zabranjuju pušenje – “potajno” puši, doslovno dimom ispunivši pozornicu. To duhovito karakterizira Brankovu slabost, a publika je uživala.
Estetika kostima Ane Mikulić dosljedno prati vrijeme Kušanove priče. Tkanine i krojevi su prirodni, ugodni i nenametljivi, i evociraju svakodnevicu građanske obitelji 70-ih. Istodobno, kostimi karakteriziraju likove, jer na prvi pogled otkrivaju njihovu osobnost, životne navike i uloge u društvu. Melitinim je roditeljima međusobno uskladila boje i uzorke, suptilno naglasivši obiteljsku povezanost i sklad.
Mislila je i na komične detalje: rupa na očevim čarapama efektan je vizualni geg koji iskreno nasmijava publiku svih uzrasta. Time je pokazala da je kostim i estetski dodatak, ali i da učinkovito i aktivno oblikuje humor, karaktere i ukupno ozračje predstave. Vizualna razina predstave bila je čvrst oslonac glumačkim interpretacijama koje su joj dale konačnu živost. Ansambl standardno uigran i skladan. Svatko je imao dovoljno prostora za izgradnju vlastitoga scenskoga identiteta. Nijedna uloga nije bila u sjeni drugih.
Kristina Kovačević kao Melita nosi najveći glumački teret, ali mu je pristupila s lakoćom i sigurno, svjesna i neizbježnih usporedbi s kultnom televizijskom adaptacijom i legendarnom interpretacijom naslovne junakinje. Umjesto imitacije, izgradila je svoju Melitu, razigranu, duhovitu, uvjerljivu i emocionalno iskrenu, pa je i lik svjež i autentičan.
–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–
Grgur Grgić kao Nenad publiku je osvojio dječačkom zaigranošću. Potpuno se prepustio komičnim situacijama i fizičkoj glumi. Gordan Marijanović još je jednom potvrdio izniman komičarski talent, oblikujući oca Branka kao toploga, pomalo nespretnoga i beskrajno simpatičnoga obiteljskog čovjeka.
Areta Ćurković u ulozi slikarice Ankice Poklepović bila je suptilna, odmjerena, ali izrazito upečatljiva, potvrdivši da za snažan scenski dojam ne trebaju nužno velike i nametljive geste.
Ivana Vukićević, Tena Milić Ljubić i Srđan Kovačević uvjerljivo su izgradili svoje likove koji su temelj Melitinih obiteljskih i prijateljskih odnosa, a predstava je time dobila potrebnu toplinu i prirodnost. Aleksandra Colnarić autoritativnom, ali nenametljivom interpretacijom profesorice Vadovec zaokružila je Melitin svijet.
Zajedništvo ansambla, međusobno povjerenje i glumačka sloboda rezultirali su predstavom u kojoj svaki lik pronalazi svoje mjesto. Upravo je koherentnost jedna od najvećih kvaliteta predstave, a rezultat zaokružena, živa i iznimno uvjerljiva igra.
Lažeš, Melita prenesena je na scenu s puno poštovanja prema izvorniku, uz suvremen ritam, vizualnu atraktivnost i svježinu. Uspješna sinergija režije, dramatizacije, scenografije, kostimografije, rasvjete, videoprojekcija, glazbe i izvrsno uigranoga glumačkoga ansambla nije mogla drukčije rezultirati, nego predstavom koja od prvoga do posljednjega trenutka zabavlja i podsjeća koliko kazalište za djecu može biti estetski promišljeno i umjetnički relevantno.
Posljednja premijera sezone dostojno je zatvorila jednu i započela novu repertoarnu godinu, a publici ponudila predstavu koja će, bez sumnje, još dugo ostati među najuspjelijim naslovima Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića.
Piše: Narcisa Vekić
Foto: Kristijan Cimer
–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–
