Inspiriraj se! 100 ljudi otkriva najbolji savjet! Među njima i Osječanke i Osječani!

Sunčica Barišić Insolate je techno DJ, producentica, umjetnica elektroničke glazbe, nastupa po cijelom svijetu, vlasnica PR agencije. Jelena Havelka Todorovikj je dizajnerica interijera, dobitnica višestrukih međunarodnih priznanja, najponosnija na jedan od prvih projekata u karijeri, dizajn odore za papu Ivana Pavla II. Amadea Krajnović, profesionalna holistička make up artistica, vlasnica Red Lipsa, poduzetnica je postala još u bivšoj državi. Fotograf Krunoslav Petrić dobio je otkaz, ali nije klonuo, nego je pokrenuo vlastitu firmu i sad snima prijenose utakmica Lige prvaka.

Oni su neki od Osječana u knjizi, također rođenog Osječanina sa zagrebačkom adresom, Tomislava Birtića, Inspiriraj se!, 100 iznimnih ljudi otkriva najbolji savjet koji su ikad dobili.

Sunčica Barišić Insolate: Možeš sama. Neka vas ne obeshrabri ako ponekad, usprkos trudu, dobijete odgovor ne

Majka mi je cijeli život zvijezda vodilja, a savjetom da budem samostalna dala mi je mnogo samopouzdanja. Kako naši stari kažu, uzdaj se u se i u svoje kljuse. To me tjeralo da mnogo radim i učim, što mi je davalo hrabrost da budem neovisna pa se nisam bojala ni u poslu, ako je potrebno, kročiti i boriti se sama.

Drugima mogu savjetovati još nešto što mi je majka prenijela. Neka vas ne obeshrabri dobijete li ponekad, usprkos teško uloženom trudu da biste uspjeli, odgovor ne. Neka vam donese dodatni elan i poticaj da se potrudite i napravite nešto još bolje kako biste ostvarili cilj.

Jelena Havelka Todorovikj: Ljude treba staviti na njihovo mjesto. Tada nema iznenađenja

Čovjek se iznervira, zbog nečije reakcije, ili vlastitog očekivanja. Bivši direktor mi je davno rekao, a meni se urezalo u mozak, kada ljude stavite u na pravo mjesto, tada su manje šanse da se razočarate.

U ezoteričnoj literaturi sam pročitala, Universe likes speed ili, narodski rečeno, čelik se kali dok je vruć. Znači, kad nešto krenete raditi, dođe vam ideja, netko vas nazove, trebate nešto napraviti – ne oklijevajte. Odmah reagirajte! Unesete li u posao element oklijevanja, prepreke se samo gomilaju. Čim nešto odmah napravite, imate teret manje, jednu brigu manje. Tako je lakše prolaziti kroz život. Poštujete li taj savjet, kao da vas svemir pogura.

Otkad znam za sebe, slušam svoju intuiciju. To je moj modus operandi. Informacije koje dobijete iz viših sfera nepogrešive su. Bez straha poslušajte vlastitu intuiciju!

Ljudi ne mogu čitati tuđe misli. Ako ne tražiš, ako ne pitaš, ne dobiješ. Treba preuzeti odgovornost za sebe i svoje ideje. Sve što radimo mora poći od nas. Mi moramo zatražiti, a ljudi će pomoći. Ljudi uglavnom hoće pomoći, ali moraju znati što nam treba.

Amadea Krajnović: Kakvo god bilo vrijeme, ako nešto započneš, idi do kraja. U protivnom, i ne počinji

Davne 1990. živjela sam i radila u Osijeku, i jednog sam od mnogih ponedjeljaka, kada smo u šali davali otkaze jer nam je bio problem prilagoditi se poslu nakon vikenda, dala otkaz nakon dvanaest godina u jednoj od tada najjačih banaka. Otići sa sigurnog radnog mjesta i prilično velike plaće bilo je nepojmljivo i suludo. Nitko me nije podržao, svi su rekli da nisam normalna. Ja sam vjerovala u sebe, slušala intuiciju i znala da je moj potencijal mnogo veći, da mogu postići mnogo više i da će sve biti dobro. I, kao što vidite, i dalje sam ovdje i sve vam ovo pišem.

Dotadašnju domaću radinost, koju sam registrirala kao stalni posao, preregistrirala sam u pravnu osobu – društvo s ograničenom odgovornošću, u skladu s tadašnjim zakonom da možemo registrirati tvrtku u privatnom vlasništvu.

Bila sam vrlo ponosna na sebe, pokrenuti tvrtku i zarađivati plaću, po želji organizirati vrijeme, raditi s kim i kako želim, bez šefa kojeg moram za sve pitati, to su sve bile bajkovite mogućnosti. 

Bavila sam se grafičkom djelatnošću, u kojoj sam i danas, i krenula puna entuzijazma kreirati bazu klijenata, uglavnom ugostitelja, ali i drugih i tvrtki. To je bio moj prvi biznis.

Moj bratić je dugo živio i radio u Australiji. Došao nam je u posjet i ponosno sam mu se pohvalila otvaranjem tvrtke koja će imati samo pravocrtni uspjeh. Uvijek sam bila samopouzdana i vjerovala u sebe. No, nije baš sve bilo sjajno. Život se pobrinuo da u praksi naučim sve o čemu mi je bratić pričao.

Čestitao mi je uz napomenu da je biznis vrlo kompleksan, a put do uspjeha vrlo težak i zahtjevan. Treba učiti, educirati se, biti najbolji profesionalac u svom poslu, klijentima ponuditi najbolje usluge i proizvode, uvažavati konkurenciju kada se pojavi, surađivati s njom i međusobno učiti jedni od drugih, a ukoliko ne padnem nekoliko puta i ne ustanem i nastavim dalje, ne mogu se ni nazivati poslovnom ženom. Ako sam spremna, onda neka krenem, ali bolje da se ipak vratim u banku, sigurnije je. Danas znam da me nagovarao djelomično i pod utjecajem mojih roditelja koji su ga zamolili da me urazumi da se vratim na prethodni dobro plaćeni posao.

Ispričao mi je svoja iskustva. Bankrotirao je šest puta te je tek nakon dvadeset pet godina iskustva u biznisu mogao reći da je uspio. Na temelju znanja, iskustva i, naravno, financijskog ulaganja, postao je jedan od suvlasnika tada vrlo jake tvrtke u automobilskoj industriji. Holden General Motors.

Neiskusna u biznisu, nisam posve razumjela o čemu priča. Mislila sam da to baš i nije tako, Australija i Hrvatska ipak su dvije različite zemlje, te da me samo želi uplašiti kako bih već na samom početku odustala. No, nisam promijenila odluku.

Prošle su godine, vrijedno sam radila, učila, uživala u poslu, veselila se svakoj pohvali zadovoljnog klijenta, polako utirala put poduzetništvu. Tada nisu postojale edukacije. Nitko nas nije učio kako se predstaviti, prezentirati čime se bavimo, kako voditi prodajni sastanak ili poslovati u skladu sa zakonom. Učili smo u hodu, konzultirajući se s institucijama. Da, dobro ste pročitali, konzultirajući se s njima, i nesebično su nam pomagali na poduzetničkom putu.

Mnogo mi je pomoglo prethodno bankarsko znanje – rad s klijentima, uljuđenost u poslovanju, etički postulati – tako da sam polako, ali sigurno, gradila znanje i iskustvo u poduzetništvu.

Nisam bankrotirala šest puta, poput bratića, ali bilo je uspona i padova. Zbog neznanja i neiskustva, ali i početka Domovinskog rata koji je, nažalost, utjecao i na gospodarstvo, te ga na tren i potpuno zaustavio.

U zaista turbulentnim ratnim vremenima bilo je pravo umijeće voditi tvrtku i trgovinu – papirnicu, posebno uz dvoje male djece. Nekoliko sam puta htjela i odustati, no najbolji savjet tada sam, iako se nije slagala s mojim izborom da idem u poduzetništvo, dobila od majke. Kakvo god bilo vrijeme, ako nešto započneš, idi do kraja. U protivnom, i ne počinji. Put će vjerojatno biti zahtjevan, ali bez obzira na sve moram ostati svoja, takva kakva jesam.

I danas, pokrećući novi projekt ili ideju, prvo razmislim hoću li je moći realizirati do kraja, hoće li biti dobra za sve ili je tek moja trenutna ambicija ili želja.

Cijeli poduzetnički put prate majčini savjeti. Zaista, kroz mnoštvo različitih i zahtjevnih situacija, ostala sam svoja, uporna, vrijedna, spremna na učenje, pomaganje drugima, odgovorna i profesionalna.

I danas sam poduzetnica. Jednom poduzetnik, uvijek poduzetnik. Nakon više od trideset godina, trideset šest s domaćom radinošću koju sam vodila prije tvrtke, i iz današnje perspektive, s ovim znanjem i iskustvom, bratić je bio potpuno u pravu, ali sam ipak ponosna na sebe i vlastite uspjehe i neuspjehe koji su me doveli gdje jesam.

Došavši u Zagreb, odlazila sam na predavanja iz metafizike i osobnog razvoja. U dvadeset pet godina učenja, uz rad na osobnom razvoju, naučila sam da smo povezani s poslom koji radimo. Koliko napredujemo razvijajući svjesnost, tako se razvija i naš biznis. Kada mi stanemo, staje i biznis. Vjerujte mi, u godinama poduzetništva provjerila sam. Zaista je tako.

Koliko ćemo biti uspješni ovisi o našem mišljenju o samom sebi, koliko vrijedimo i koliko uopće zaslužujemo biti uspješni. Puni strahova, bojimo se i uspjeha. Da, strah od uspjeha. Što kad počnemo mnogo zarađivati i postanemo uspješni, poznati? Trebamo se s tim znati nositi.

Danas, nakon godina osobnog razvoja, zahvalna sam i prihvaćam svaku situaciju. Osim grafičke djelatnosti, u kojoj sam i dalje, profesionalna sam holistička make up artistica. Volim svoj posao i zaista uživam u njemu.

Bez obzira na dob, godine su samo broj, planiram upisati još edukacija za zanimanja koja me vesele i ispunjavaju, i dijeliti svoja znanja i iskustva svima koji ih žele čuti.

Nakon dugog poduzetničkog staža, najvažniji savjeti koje ću podijeliti s vama su,  prvenstveno slušajte sebe, radite što vi volite i želite, ulažite u sebe i znanje, i učite od onih koji su već tamo gdje želite biti.

Na poduzetničkom putu ne zaboravite na sebe, stavite se uvijek na prvo mjesto, a nekad se i maknite sebi s puta. Budite svjesni i poštujte i uvažavajte i sebe i druge, jer kako dajete tako će vam se i vratiti.

Krunoslav Petrić: Idem! Pa što bude!

Kad sam dobio otkaz, dobrih godinu dana nisam imao što jesti. Živjeli smo od ženine porodiljne naknade. Doslovce smo svaki dan jeli krumpir i pureća krilca, koja su koštala jedanaest kuna kila. I tad sam rekao, to nije život, to tako ne može, idemo riskirati, pa, što bi rekao moj kum, ili pukovnik ili pokojnik.

Nas tri dečka iz Osijeka smo išli na International Broadcasting Convention u Amsterdamu. Uz NAB Show u Las Vegasu, najveći i najznačajniji sajam na svijetu za sve koji se bave medijima, zabavom i tehnologijom. Išli smo vidjeti što ima novo, za čim svi veliki lude. Hodali smo okolo i naletio sam na Engleza koji je proizvodio antene za satelitske prijenose. Kurtoazna priča, tko smo, što smo.

„Joj, kako je to dobro, ne bi bilo loše u to se ubaciti”, rekoh.

„Hoćeš da te ubacim?” pitao je.

„Kako ćeš me ubaciti? Tko sam ja? Nitko.”

„Kupite antenu od mene i ja ću vam osigurati da budete beta testeri satelita.”

Mislio sam da priča bajke, samo da kupim antenu. A nemam žute lipe. Idemo kući.

Sve sam ispričao ženi.

„Misliš li da bi to išlo?” pitala je.

„Ako nas ubaci, išlo bi sigurno.”

I ništa, zadužili smo se i krenuli smo po antenu. Kupili smo kombi od auto-kuće koja nas je prevarila. Tvrdili su da je kombi super, da je dobar. Uredimo ga, sredimo, krenemo s lovom u Englesku, a kombi se do Budimpešte pokvari dva puta. Do La Manchea je stao dvadesetak puta. No, uspjeli smo doći tamo, kupili smo antenu, čovjek nas je ubacio i mi smo se vratili puni elana.

Taman je Al Jazeera Balkan kretala, kolega je mislio da ima šemu i da ćemo – to što mi radimo je revolucionarno, imamo revolucionarnu tehnologiju – raditi za Al Jazeeru i Novu. Od te ideje nismo ostvarili – ništa. Od sve priče, drugih ljudi, dok smo, kako nam je čovjek i obećao, imali besplatan satelit, zaradili smo – nula kuna. Iako smo je nudili besplatno, nitko nije htio ni probati uslugu internet prijenosa.

Krenulo je kad sam odlučio napustiti ideju da ću posao napraviti u Hrvatskoj, nakon što sam sasvim drugu uslugu ponudio ljudima u inozemstvu. Ponudio sam prijenose nogometa. Iskoristio sam antenu. Satelit više nismo imali besplatno, ali je cijena za nas i dalje bila znatno niža od tržišne. Prenosili smo nogomet s mjesta gdje je internet bio u povojima. Pustinje oko Dubaija, Turska… I dogurali smo do Lige prvaka!

Nisam nanjušio da je to biznis budućnosti. Riskirao sam.

Foto: Facebook (screenshot)

* Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam *