Ivana Šojat tekstom ‘Štajga’ vinkovačkom kolodvoru ‘vratila život’, ali je u knjižici predstave, veli – nema
‘Ubojstvo u Orient Expressu’ Agathe Christie dogodilo se negdje između Vinkovaca i Slavonskog Broda. Nije to nasretnije riješeno lokacijski u posljednjoj hollywoodskoj ekranizaciji romana, jer je Hercule Poirot ubojstvo istraživao po ‘slavonskim planinskim masivima’.
A greške se dogode i drugima. Tako je knjižica predstave ‘Štajga’ vinkovačkog kazališta Joza Ivakić, a prema tekstu Ivane Šojat, osječke književnice, završila, veli ona, bez riječi o njoj.
Naime, u petak 24. siječnja, premijerno je izvedena u Vinkovcima drama Ivane Šojat – ‘Štajga’, u režiji Jasmina Novljakovića. ‘Štajga’ je predstava posvećena vinkovačkom kolodvoru, simbolu grada Vinkovaca. Obuhvaća povijesni prikaz života Vinkovačke željezničke stanice od osnutka do današnjih dana, kroz sudbine likova, na pomalo neobičan način. Kroz sudbine i priče jedne obitelji biti će prikazano koliki je bio utjecaj željeznice na njihove živote – piše među ostalim na stranicama kazališta.
Razumjevanja radi, dok nije preko ceste na ulazu u Vinkovce, a iz smjera Osijeka, izgrađen nadvožnjak, pa i dok su vlakovi išli, moglo se stajati i više desetaka minuta kako su se redale kompozicije vagona. Danas je tamo samo jako puno pruge, jako malo vlakova, ali i dalje Vinkovci slove za jedno od najvećih europskih željezničkih čvorišta.
Tu leži samo jedan od manjih motiva Ivane Šojat za tekst ove predstave, dočim je roman još u nastajanju.
Scenografiju je radio Davor Molnar, kostimografiju Jasminka Petek Krapljan, svjetlo oblikovao Tomislav Kobia, a glazbu priredio Igor Valeri. Glume Ivica Lučić, Miroslav Čabraja, Selena Andrić, Matea Marušić, Vladimir Andrić, Vedran Dakić, Zorko Bagić…
A onda…
– Svi koji me poznaju znaju da bih ja na lakat, ako ne bih na usta ili pero… Sinoć sam kroz doista gustu maglu iz Osijeka za Vinkovce putovala automobilom. Ne željeznicom. Ne zato što ne volim vlakove (jer ih obožavam), nego zato što ne znam kako bih se vratila kući da sam išla vlakom, ni koliko bih do kuće putovala s obzirom na vozne redove i brzinu tih nesretnih, u Slavoniji sve zapuštenijih vlakova. Predstava me ganula – dokazala mi da je vrijedio trud pisanja, istraživanja, vraćanja nekim mojim uspomenama na djeda željezničara. Jer i ja sam, eto, odrasla uz željeznicu, s njom, zapravo. I otac mi se rodio u Vinkovcima. I kršten je ondje – počela je na Fcebook-u iznositi impresije Ivana Šojat.
– Taj tekst nije roman, nego je skica, kostur romana na kojem još uvijek radim. A ta skica pisana je tako da dramaturgu olakša posao: krcata je dijalozima, s vrlo šturim opisima koji su više didaskalije. I da: u radu mi je više od bilo kog drugog pomogao gospodin Landeka, arhivar koji mi je strpljivo iznosio iznimno važne detalje iz povijesti vinkovačkog kolodvora, ali i samih Vinkovaca. Zato ga opetovano i spominjem u svojoj skici, a spominju ga i u predstavi. Smatrala sam da je to najmanje što za njega mogu učiniti kako bih mu zahvalila na ogromnoj pomoći. Kao što Unterstadt nisam mogla napisati bez dragih ljudi koji su mi svjedočili, tako ni Štajgu nisam mogla napisati bez ičije pomoći – nastavila je i potom ‘poentirala’…
– I na kraju: žao mi je što ispada kako je moj udio u ovoj sjajnoj predstavi najminorniji, da se moglo i bez mene. Osobito kad se pogleda recimo knjižica predstave u kojoj su biografije svih, apsolutno svih sudionika – autorske ekipe i glumaca – samo mene baš nigdje nema. Malo mi je žao. Osobito s obzirom da su u predstavi i moji djed i baka (neću otkriti koji su likovi oni) do potpunog razgolićenja. Pisanje je samotan posao – predstava je plod truda i rada cijele ekipe. Svatko je kotačić koji pomaže da ona funkcionira. Baš svatko. Čak i nesretnici koji pišu predloške… – zaključila je Ivana Šojat.
Foto: Facebook
