Ines Novak se pita u izolaciji: Što i kako? Pesimist Vs. optimist?

Prošlo je mjesec dana izolacije. Nikada nisam radila više nego ovih mjesec dana kod kuće. Moj radni dan unazad dva tjedna traje u prosjeku 12 sati. Računalo upaljeno na radnom stolu i svako malo sjedam, odgovaram na mailove, pišem dokumente, pretražujem internet, javljam se na telefon, skeniram, printam, zovem… – počinje Ines Novak u novoj kolumni.

Dakle, raspašoj! Kad smo prije znali govoriti o radu od kuće, često su ljudi, misleći na blagodati mirne kućne atmosfere izražavali apsolutno zadovoljstvo tom idejom i osobno se slažem da ljudima, koji rade takve vrste poslova kod kojih je to moguće, katkada doista treba dati tu mogućnost. Tada posao obave brže, kvalitetnije, učinkovitije… On ima svoje prednosti, a najčešće se koristi kad ljudima treba mir i koncentracija (da završe važne projekte, izvješća ili bilo kakav intelektualni rad koji zahtjeva, eto, upravo to mirno kućno okruženje).

RAD OD KUĆE – BLAGODAT IL’ TERET?

Eto, a sada, kad se obavljanje posla od kuće produžilo na mjesec dana, ja, kao i mnogi, žudim svim srcem za svojim uredom. Zatvorena u četiri zida, u cjelodnevnom bavljenju „poslovnim“ poslovima (a manje kućnim), uz povremene online sastanke s ekipom s posla, dovodim se do stadija ozbiljne iscrpljenosti.

I što sad? Ne znam. Vjerujem da nisam jedina koja, očito, još uvijek nije naučila organizirati dan kod kuće i dobro raspodijeliti i razdijeliti radno vrijeme od privatnog. Dovukla sam posao kući i uvukla se u onu najgoru iluziju kako sad sve stignem jer: ne trebam se spremati na posao, ne trebam voditi dijete u vrtić, ne odlazim na sastanke i druga događanja, ne odlazim u nabavku stvari za organizaciju, ne vodim brojne sastanke i razgovore… Ne znam u kakvu sam to zamku upala, ali imam osjećaj da nikad manje vremena nisam imala. Da ne govorim kako nema hodanja po trgovinama, na kave, u knjižnicu ili kazalište, kino… Dakle, ljudi moji, kako je ovo moguće?!? I dok odlazim na spavanje gotovo svake noći poslije dva, pitam se u koji mod sam upala i dokle će me to dovesti. No, dobro, da ne raspredam previše o vjerojatnom poremećaju spavanja, želim malo prozboriti o budućnosti.

PROŠLOST – SADAŠNJOST – BUDUĆNOST

Donedavno, kad smo pričali o budućnosti, najčešće smo mislili na tamo neki vremenski odmak koji je, najčešće, podrazumijevao više godina ispred nas. Ovih dana, čini mi se, nekako se ta budućnost približila. Zapravo, okolnosti su se toliko promijenile, da sad kad kažem budućnost, razmišljam o samo nekoliko mjeseci ispred nas. Doista je to fenomen vremenske distance koja se nekako jako brzo uvukla u naše misli pa kad kažu „E, tko zna što nas čeka sutra?!?“, nekada je značilo opet tu famoznu, malo dalju budućnost, a sad, bo’me, znači pa skoro doslovno.

Slušam pomalo radio, TV gotovo uopće ne gledam, kao i posljednjih 10-ak godina, čitam objave na društvenim mrežama, a najčešće slušam neku finu glazbu preko Youtube-a. Pričam s kolegama i prijateljima. Da, bezrezervno, svi smo željni društvenog života. Željni smo ujutro se ustati, spremiti i ići na posao, porazgovarati s kolegama uz jutarnju kavu pa se onda zavući u ured ili ići odraditi planirane aktivnosti izvan ureda. U tijeku dana, ovisno o danima, ponovno se susrećemo i vodimo razgovore, osmišljavamo, predlažemo, raspravljamo, maštamo, kreiramo, smijemo se…

Sad smo zamijenili sastanke video pozivima koji traju kratko i stvaraju pomalo neugodan osjećaj jer smo fizički odijeljeni i nedostaje ta društvena dimenzija iz koje se preljevaju različite perspektive uma i duha i u kojoj osjećaš ljepotu zajedništva.

Što i kako dalje? Eto pitanja, koje, vjerujem, mnogi postavljaju ovih dana. I što je najgore, nemaš neki fini modus ispred sebe koji ti može nagovijestiti neke relevantne činjenice za koje se možeš uhvatiti.

Budi optimističan! Tjeraj loše misli iz glave! Vjeruj u bolje! Nadaj se! O.K.! Radim sve to, doista se trudim i osjećam još uvijek optimizam. Hm… Bilo bi žalosno da tako brzo odustanemo od optimizama.

Pa kako neki drugi, tako i ja, uvjerljivo zbunjena protekom vremena, pokušavam u kolotečini života nerijetko se prisjetiti koji je dan. I što kad vas netko pita „Što ćeš i kako?“ Jeste li spremni prihvatiti onu staru, prastaru uzrečicu koja je, nekako čudesno uvijek palila – „Bit će bolje!“. Bit će kako će biti – možda je ova nekako primjerenija za ovo doba iako na prvu zvuči pomalo i provokativno. A bilo kako bilo, morat ćemo prihvatiti sve što nam dolazi. E sad, što će nam doći i kako ćemo to činiti ostaje nam otvoreno.

Dok razmišljate što i kako dalje, kao i ja skupa s vama, predlažem da pročitate par stvari vezane uz pesimiste i optimiste koje sam pronašla na stranici Psihološkog centra za mlade „Tesa“, a o kojima piše prof. psihologije i psihoterapeut Tanja Dejanović Šagadin.

JE LI ČAŠA NAPOLA PUNA ILI PRAZNA?

Dejanović Šagadin piše kako se svakako isplati biti optimist, jer za pesimizam uvijek ima vremena. Optimizam kao temeljni životni stav nudi značajne prednosti nad pesimizmom. Znanstvenici su u zadnjih 30 godina istraživali značaj i istinitost optimizma i pesimizma. “Je li čaša napola puna ili prazna?” Istraživanja su otkrila da je čaša i puna i prazna, ali da ćeš u životu biti manje žedan ako zauzmeš “napola puna” stav. Iako je pesimizam katkada bliži istini, pesimistični je stav koristan ako namjeravaš poduzeti nešto iznimno riskantno ili opasno, jer se tad treba pripremiti na najgoru moguću posljedicu. U svim drugim situacijama optimističan pogled na život i mogućnosti nudi puno više.

Optimisti su zdraviji od pesimista te žive dulje, uspješniji su i zadovoljniji u vezama, poslu i sportu, zarađuju više, postižu više jer su fleksibilniji, prilagodljiviji i uporniji pred preprekom, dulje pokušavaju, isprobavaju više mogućnosti i uvijek traže novu…

Znanstveno je dokazano da pesimistični pogled na svijet postavlja plodno tlo za pojavu depresije. Stil razmišljanja koji naročito pogoduje pojavi depresije naziva se “naučena bespomoćnost” i tipičan je za izrazite pesimiste.

TRENING OPTIMIZMA

Iako predstavlja temeljni stav prema životu optimizam nije urođen, već se uči i može se naučiti i kasnije, pa čak i u odrasloj dobi. Ispitanici koji su u svrhu istraživanja učili optimistični način mišljenja su tijekom sljedećih 18 mjeseci bili boljeg zdravlja, te rjeđe patili od depresije i anksioznosti nego ispitanici koji nisu trenirali optimizam.

I što da vam kažem na kraju? Moja je čaša još uvijek napola puna i zato u ime zdravlja dižem ju za sve vas i želim i vam barem pola čaše optimizma. Živjeli, dragi Osječani!