28. ožujka 2024.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Šojat nikada oštrija: HOS nije sudjelovao u Bljesku! Pristojan čovjek ne dolazi u majici!

3 min read
Njezin post prenosimo u cijelosti, kao i onaj kojim se prisjetila poginulih redarstvenika...
ivana šojat

Dijeleći objavu otprije dvije godine, riječi kojima se sjetila palih suboraca, 12 poginulih redarstvenika s početka Domovinskog rata, hrvatska i osječka književnica Ivana Šojat, na početku rata i sama dijelom HOS-a, što joj daje legitimitet za kritiku, nikada žešće i oštrije ‘oplela’ je po onima koji, kako kaže, kaljaju Domovinski rat svojim maloumnim ispadima, ‘odlaze daleko’ skupljajući političke poene na mrtvima…

Njezin post prenosimo u cijelosti, kao i onaj kojim se prisjetila poginulih redarstvenika…

1. HOS nije sudjelovao u Bljesku. Do ’92. je potpuno asimiliran u regularne postrojbe HVa.
2. Pristojan i kulturan čovjek na komemoracije i svečane obljetnice ne dolazi u majici, nego i svojim odijelom (odorom) odaje počast onima koji su položili svoje živote.
3. Gnjusno je gledati (i slušati) kako sad pobjegulje u političke svrhe (zbog zahvaćanja šireg biračkog tijela) brane ekstreme.
4. Gnjusno je gledati kako šačica uvijek jednih te istih (koji valjda jedini imaju vremena tumarati s obljetnice na obljetnicu) sustavno kalja Domovinski rat svojim maloumnim ispadima
5. Gnjusno je svjedočiti koliko su neki daleko otići kako bi sakupljali političke poene na mrtvima, na mladosti koja je izginula sasvim sigurno ne za njih, nego kako bi obranila Hrvatsku od fašizma što ga sad oni pokušavaju rehabilitirati
Zato ove godine nisam objavila ništa ni jučer, a ni danas kako bih obilježila dvije važne obljetnice. Zato što je Hrvatska suverena i bez tih nekih “Suverenista” koji iz svojih “parlamentarnih” promila prosipaju gluposti, zato što mrtvi trebaju prestati biti valuta kojom će si pohlepni i nečasni kupovati sinekure i pozicije. Zato što… ma, eto, zato…

2018.

Prije 27 godina, u ovo su vrijeme već bili mrtvi, njihovim majkama su javljali da su plodovi utroba njihovih svijet napustili prije njih… Sjećam se tamnoplavog, izrešetanog oklopnog transportera i mladog žita koje čovjeku tad još nije bilo ni do koljena. Sjećam se da ni tad još nisam pomišljala da može i da će biti samo još gore. I krvavije… Priznajem, sve rjeđe pomišljam na njih. Rjeđe, ali i intenzivnije iz godine u godinu. Valjda zbog mučnine koja me tjera da se zapitam bi li svi još bili živi da su preživjeli Borovo Selo, koliko bi njih u miru, zbog nepravde digli ruku na sebe. Odgurujem od sebe sjećanja zato što valja preživjeti ovo sad – plaću tisuću kuna nižu od famoznog državnog prosjeka (statistika je kučka), pa raditi još dva jednako sramotno potplaćena posla – prevođenje i pisanje, plaćati kredit za stan bez ikakvih beneficija, bez dječjeg doplatka, školovati troje djece za koju ne znam hoće li se ikad uspjeti zaposliti u Domovini koju smo obranili. I često mi je gorko kad vidim tko se sve sad busa u prsa okićena nekom čarolijom stečenim činovima i odlikovanjima. A onda se sjetim majki kojima su ostale samo fotografije njihove djece, koje nikada u naručju neće držati djecu svoje djece, pa preostane samo tuga. I ponos velik kao kuća. Pred drugima, naime, možeš glumiti što god hoćeš – pred ogledalom si sam sa sobom i nema odmaka. Bilo je časno i časnim treba opstati.
Vitezovi, neka vam je laka hrvatska gruda!

Foto: Facebook

Facebook Comments