Sub. pro 5th, 2020

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ines Novak Vas pita: Znate li reći NE? Koliko smo spremni stati kada ne možemo dalje?

4 min read
INES NOVAK - Više od 10 godina Ines Novak radi u civilnom sektoru. Radi s djecom. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku te završila Pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičku izobrazbu na Odsjeku za cjeloživotno obrazovanje Filozofskog fakulteta u Osijeku. Sudjeluje na brojnim edukacijama vezanim uz rad s djecom i mladima. Nakon 5 godina rada u Dokkici, postaje predsjednica Udruge. U slobodno vrijeme piše pjesme i priče za djecu.

Možda ste primjetili da jedno vrijeme nisam pisala kolumne. Bit ću vam iskrena i reći kako jednostavno nisam mogla, nisam imala inspiraciju, volju… Možda to izgleda pomalo nezahvalno… Možda i neodgovorno… A, eto, možda, nismo navikli biti surovo iskreni ili navikli stati kad osjećamo da ne možemo  dalje… – piše Ines Novak u najnovijoj kolumni.

Vjerujem da su mnogi od vas bili u sličnim situacijama. Nekako nismo navikli sebi i drugima reći STOP kad’ osjećamo da ne možemo nešto učiniti, jer razmišljamo kako ćemo možda uvrijediti drugoga, razočarati ga… Ali nije nam teško razočarati sebe i ići preko svojih granica. I što onda? Onda radimo protiv svoje volje ili snage. Je li to u redu? Kultura ophođenja s ljudima kod nas je najčešće poznata kao kultura ugađanja drugima i najčešće se ljudi osjećaju krivima ako kažu NE (ne mogu sada…).

Poznajem mnoge ljude koji su se upravo zbog ugađanja drugima porazboljevali. Često znam čuti kako „on ili ona ne zna stati kad treba.“ I meni godinama govore slično: uspori, stani na loptu, uzmi vrijeme za sebe, odmori, pusti sad sve, posveti se malo sebi… I to je to – često ne znamo stati kad treba. Nikome ne treba suradnik koji odrađuje obećano „preko klinca“ ili ne odradi nešto kako spada. I ne samo to – trebamo se pitati zašto to činimo. Zašto, unatoč svemu – što nam um ili tijelo govore da smo umorni ili nespremni za nešto učiniti, teško sebi kažemo „E sad je dosta!“. Mnoge stvari mogu pričekati, nismo nezamjenjivi i puno puta se stvari mogu riješiti i na drugačiji način.

Život je u isto vrijeme divan i nemilosrdan. Mi smo hrpa individua koja funkcionira sukladno vlastitim snagama i okolnostima. Žalosno je što u našem društvu tako malo posvećujemo pažnje mentalnom zdravlju. I čim je nešto u ovom materijalnom svijetu neopipljivo, često ne primjećujemo ili zanemarujemo.

Svjetska zdravstvena organizacija definira mentalno zdravlje kao „stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban(na) pridonositi svojoj zajednici“ (prema World Health Organisation, 2004.). Iz definicije zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije, koja kaže kako je “zdravlje stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti“, vidljivo je da nema zdravlja, ako nema mentalnog zdravlja.

I što kad nas životne okolnosti dovedu do mentalne ili tjelesne iscrpljenosti? Mi najčešće idemo dalje… I onda… onda dolaze stres, depresija, „burnout“, psihički slomovi…

Pojam „burnout“ je nastao 1970. godine kada ga je američki psiholog Herbert Freudenberger prvi put upotrijebio kako bi opisao posljedice ozbiljnog stresa u zanimanjima koja su usmjerena pomaganju drugima. Na primjer, doktori, medicinske sestre i tehničari koji sebe žrtvuju kako bi pomogli drugima često osjete simptome „burnouta“ –  iscrpljenost, umor, nemogućnost nošenja sa stresom. Danas se zna, da svaka osoba može osjetiti „burnout“ bez obzira na zanimanje ili zaposlenost, od ekstremno ambicioznog karijerista, radišnih zaposlenika do osoba koje rade kod kuće, svi mogu biti izloženi ovom problemu.

„Odmor je ono što radiš kad ti nitko ne kaže što raditi“ kaže Prendergast. I da – imamo pravo na odmor. Svojim kolegama govorim da, kad osjećaju iscrpljenost, otvoreno kažu da trebaju odmor. Ništa se neće strašno dogoditi ako stvari malo pričekaju. Bolje tako nego otići u bolest. Jer bolesnom čovjeku treba samo jedno – ozdravljenje, a nitko ne želi živjeti pa makar i kratko, boreći se s bilo kojom bolešću.

Tako sam i ja, zbog tko zna koječega – možda zbog iscrpnog rada u kojemu sam davala uvijek maksimum u kontinuitetu od  15-ak godina, nezgodnih životnih okolnosti, životne dobi, prezasićenosti životnim obvezama, kratko posustala.

Odnedavno polako učim reći „Ne mogu sada to…“, „Ovo će malo pričekati…“, „Molim te, o tome ćemo kasnije…“, „Trebam odmor…“… I da – sama sam si kriva odnosno odgovorna, kao i svatko drugi, ako prihvaćam obveze, dogovore ili bilo što dugo prekomjerno. A dobru mjeru je, vjerujem, mnogima teško postići.

Zato vam za kraj ostavljam za razmišljanje o pitanju vlastitih snaga ili granica. Priznati da smo, najjednostavnije rečeno, umorni i da trebamo timeout ne bi trebalo biti upitno. U konačnici, briga o vlastitom zdravlju je nešto što bi trebalo biti uobičajeno. A onda se možemo priupitati i koliko mi sebe poštujemo ili pak volimo, a koliko nas drugi poštuju ili vole. Ako nam je zdravlje na prvom mjestu i ako želimo prevenirati razne bolesti današnjice te živjeti koliko-toliko normalan život u ovim bjesomučnim vremenima, onda bismo svakako trebali naučiti reći STOP i dati si vrijeme za odmor. Ako pogledamo život iz vlastite perspektive možemo zaključiti da zdravlje svakako podrazumijeva slušati svoj um i tijelo. Forsiranje nikome nije donijelo dobrobit i zato predahnite svaki puta kad osjetite da ste dosegli vlastite granice.

Foto: Ines Novak (privatna arhiva)

Facebook Comments