Veliki Ljoha! U Osijeku živio u sobici iznad dvorane, umro u bolnici u Čerkesku

Nije to bio lagan život. Od Čerkeska do Čerkeska. Nije to bilo vrijeme kada je hrvatska gimnastika rezultatima i tržištem mogla ‘stvoriti’ i zaraditi novac. Nije to bilo ni vrijeme u kojem bi Demjanovu bilo lako u ruskom gradu, velikom tek koliko i Osijek, osnovanom kao vojna utvrda na rijeci Kuban. Tamo je to manji grad, dočim je Osijek obećavao ipak više… No, bilo je to ovdje vrijeme malo nakon rata, u kojem su se osječki sportski kolektivi entuzijazmom, poznanstvima, ‘potezanjem za rukav’ borili za ‘komad kruha’. Aleksej Demjanov ’93. je došao u Osijek.

Nenad Solar je imao viziju progresa hrvatske gimnastike kroz ‘ruske ruke brušenog dijamanta’. Vlastitim poslovima i poslovnim vezama pokrivao je rad trenera i Aljoše. ‘Mali Ljoha’ spavao je u sobici iznad tadašnjeg Sokola, ručao svakoga dana u poštanskoj menzi, ali i mukotrpno trenirao nižući sve bolje gimnastičke rezultate, podižući cijelu generaciju za sobom, vukući je kao lokomotiva. Samo dvije godine poslije ostvario je rezultat kojim je izboren nastup na Olimpijadi. Prvi hrvatski gimnastičar nastupio je u Atlanti ’96. Gimnastici cijele jedne nacije doprinos je dao ruski i osječki dječak – Aleksej Demjanov.

Hrvatskoj je donio prvo svjetsko finale u Lausanni ’97., bio je pobjednik Univerzijade ’95., u Fukuoki na karikama, srebrni na Siciliji ’97., ali i osvajač niza medalja na Svjetskim i Europskim kupovima. Vrhunski talijanski gimnastičar Jury Chechi je tada kazao: “Jedini čovjek kojeg se bojim je Aleksej Demjanov”.

Aleksej Demjanov je, uz svu silnu i neospornu gombalačku povijest u Osijeku, bio istinski iskorak osječke i hrvatske gimnastike na globalnoj razini i sceni. Demjanov je bio višebojac. Nastupao je na karikama, preči, ručama… Sve što znate o radu gimnastičara, pomnožite s koliko hoćete… Toliko je morao raditi Demjanov.

Po završetku karijere, a u namjeri realizacije prihoda, Demjanov je u svoj težak životni put upisao i epizodu sa cirkusom u Kanadi. Vratio se potom u Rusiju, u rodni Čerkesk, a gdje je radio kao gimnastički trener, vodio mlade generacije, znao se ponekad i fotografijama pohvaliti na društvenim mrežama.

A onda, njegov život je naglo završio u čerkeskoj bolnici u 48. godini života. Neslužbeno, liječnici su se borili za njegov život do posljednjeg trena, a njihovu pomoć je trebao usljed krvnog ugruška. Postoji pretpostavka da je isti možda bio i rezultat ranije operacije. Ali, tko će to danas znati…

– Najljepše trenutke svoje sportske karijere sam proveo sa Tobom. Nadam se da Si konačno našao svoj mir. Često sam zamišljao kako ćemo jednoga dana ponovno popiti cugu, dvije… u blizini neke gimnastičke dvorane…, a duboko u sebi sam znao da je to teško moguće. I da, bio Si najbolji i najjači na svijetu. Osim tebe to zna samo nas nekoliko, ali nažalost, zvijezde se nisu tako poklopile da to pokažeš tamo gdje je trebalo! – emotivno se od svog Ljohe, Aljoše, od svog velikog prijatelja Alekseja Demjanova oprostio na Facebook-u njegov bivši ‘suborac’ u klubu i reprezentaciji, Osječanin Saša Solar, Sin trenera i bivšeg izbornika Nenada, a čija je vizija i dovela Demjanova u Osijek ’93. godine, s namjerom da kroz rad s njim i vrhunskim trenerom Černovom, napreduje cijela hrvatska gimnastika.

Aljoša je imao težak životni i sportski put, no Aljoša nije bio nesretan čovjek. Ljohu su voljeli u Osijeku, imao je prijatelje, družio se s njima u dvorani i izvan nje. Ljoha je bio omiljen gdje god je otvorio vrata. Bio je dobar čovjek, kažu koji ga poznaju.

I dok je nekim novim generacijama odlazak ovog gimnastičkog velikana možda samo podatak, a zbog čega se ne treba ljutiti, mi koji smo živjeli u Ljohino vrijeme u Osijeku, znamo da je njegova smrt otkinula i jedan komadić grada.

Foto: Facebook (screenshot)