28. ožujka 2024.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

‘Dečko’ s Moše! O Moši! O važnosti tamošnje škole! Prnjat: Mošina fatalna privlačnost!

3 min read
Ima Moša i stručnjaka, znanstvenika, poduzetnika, političara..., a bez provjere, ne sa stopostotnom sigurnošću, čak je, moguće je, i gradonačelnik Osijeka Ivan Radić - dečko s Moše.

Razumjevanja radi, a uz dužno poštovanje svim ostalim dijelovima Osijeka, nešto je magično u Moši i curama i dečkima s Moše. Moša je, naprimjer, NK Osijeku ‘rodila više sinova’, od Vuje (Vuica) do Roše (Rupnik). Pero (Krpan) se oženio na Moši. Moša je dala gimnastičarke, odbojkašice, rukometašice i rukometaše. Ima Moša i stručnjaka, znanstvenika, poduzetnika, političara…, a bez provjere, ne sa stopostotnom sigurnošću, čak je, moguće je, i gradonačelnik Osijeka Ivan Radić – dečko s Moše.

Zato ne treba čuditi kako se Alen Prnjat, za sada samozatajni ‘facebook literat’, povremeni istinski prozni umjetnik, poslije niza drugih urbanih tema odlučio ‘okrznuti’ i Moše. Jer, Moša je zakon!

FACEBOOK ‘POST’ ALENA PRNJATA

Možeš li poružniti proklet vlastitom ljepotom? Moša je Moša. Dio grada nastao zbog škole. Koja se tamo izgradila šezdesetih. Sve te ulice i naselja koja joj pripadaju, bez škole su ništa. Bezimeni dijelovi grada. Sokaci bez imena. Podgrađa. Zahvaljuć’ školi nazvanoj po tipu kojeg više nitko i ne zna – sve su te bezimene ulice dobile ime. Moša!

Škola se sad kao zove Vladimira Becića. Al’ samo u papirima. I škola i dio grada zapravo se zovu Moša, kako bi sve te bezimene ulice dobile nekakav smisao. Identitet. Ime. Miris, boju i okus.

Moša je u suštini nastajala kao radnički kvart. U vremenu u kojem ih je bilo. Radnika. A opet, nije to bila klasična radnička spavaonica. A ne. Nekoliko mirnih i tihih ulica punih zelenila uspijevale su prigušiti beton, buku i žamor koji je dolazio s novoizgrađenih višekatnica. Zapravo su i naša naselja bila zelena. Centar Moše bio je na školskom igralištu. Na kojem si dokazivao jesi il’ nisi. Al’ i ako nisi, opet si bio naš. S Moše. Centra grada koji to nije, predgrađa koje je to, izgradnjom škole prestalo biti.

Vremenom, ljepotu Moše su prepoznali mnogi. Njene mirne i zelene ulice, postaše manje mirne i zelene, a ono školsko na kojem sam odrastao postade tužan i zapušten spomenik na slavna vremena u kojima je centar bilo. Nikad više ljudi i nikad manje djece. Na školskom. Ljudi koji dolaze na Mošu, zidaju prekrasne urbane vile. Daleke i hladne. Djeca im možda i ne idu u školu po kojoj su dobili ime. Ne privlači ih, onako zapuštena. Ne ide im uz kuću. Nije jednosmjenska, nije na nekom glasu i oni se odlučuju za izvikane jednosmjenke u centru. Zato što mogu. I zato što je to pogrešno.

Školuj se gdje stanuješ. Uče te isti ljudi, odgajaju iste tete. Barem bi tako trebalo biti. Sve su to naši učitelji, naše tete i naše škole. I svaka mora biti ista. Iako je ova moja, meni bolja od ostalih. I ono moje školsko, oronulo i zapušteno, sjaji jače od svih drugih. A moje ulice, agresivno nagrižene krezubom gradnjom u mom su oku i dalje zelene i mirne.

Ljepota je u oku i mislima promatrača. A Mošina ljepota možda je i njeno prokletstvo. Ukoliko previše naraste, ukoliko parkinzi pojedu drveće, a zgrade igrališta, ukoliko njeni stanovnici prestanu voditi brigu o njenoj ljepoti, nestat će i Moše. Ostat će samo jedna zapuštena škola, ona Vladimira Becića i nekakve Ilirske, Bakulićeve, Ružine, Rokove, Adele, Džemike. Ostat će bezimene ulice. Ostat će podgrađe. U kojem će živjeti podgrađani.

Foto: OsijekExpress.com (arhiva)

Facebook Comments