Ines Novak piše i poručuje: Čovječe, ne ljuti se!

Ines Novak u novoj kolumni piše…

Svi znaju za društvenu igru Čovječe, ne ljuti se! Vjerujem da su je gotovo svi igrali u djetinjstvu, a tko ima djecu vjerujem da ju katkada još zaigra. Naziv igre toliko je duboko ukorijenjen da možda i ne razmišljamo kako snažnu poruku šalje.

Bila sam jedna od one djece koja se teško mirila s neuspjehom u ovoj društvenoj igri. Unatoč nazivu igre koja jasno sugerira da se ne ljutiš, u trenutku vraćanja figure natrag u kućicu, na početak, svejedno sam se naljutila, a znam da nisam jedina koja je tako doživljavala ovu igru.

Zamislite sad da ova društvena igra simbolično predstavlja naš život. Mogli bismo svoje četiri figurice npr. povezati s neke četiri prilike za životne ciljeve. I tako bacite kockicu koja vam odredi korake do ostvarenja prvog cilja. Napravite tih par koraka pa onda baca kockicu drugi igrač – netko tko je dio vaše zajednice i tko isto ima svoje ciljeve. Onda opet uzimate kockicu i željno očekujete da vam padne šestica kako bi što prije stigli do svog cilja i tako dalje. Kad ste u blizini drugog igrača, ispred njega, lagano strepite da ne dobije broj koji će vas vratiti na početak. I tako se zna dogoditi da netko drugi u borbi za svoj cilj, dođe baš do vas i ruši vas – vraća vas na početak. Naravno da je ovdje riječ o pukoj sreći koja ovisi o kocki. I u životu često čujemo kako netko ima više ili manje sreće. I tako dok igramo igru života, ostvarujemo svoje ciljeve u društvu s drugima koji isto žele ostvariti svoje ciljeve, strepimo doći do cilja što prije, prije nekog drugog. A kada nas netko sruši, igra nam poručuje da se ne ljutimo.

Idemo sad još malo podvući sličnost. U životu nam se zna dogoditi da neke stvari ne možemo brzo riješiti, da ne možemo doći do cilja onako brzo kako želimo. U suživotu s drugima, manevriramo odnosima pa nas katkad neki ljudi presretnu i vrate na početak – početak putovanja do našeg cilja. I da, zna se dogoditi da unatoč tome što nas je suigrač vratio na početak, svejedno dođemo prije do cilja jer se kasnije stvari poslože drugačije.

U životu većina teško prihvaća neuspjehe, a često se ljudima znaju događati ponavljajuće situacije pa se kaže da nisu naučili lekciju i zato ih život vraća na te iste ili slične situacije. Ljudi se uglavnom ljute – na druge, na sebe, na situaciju… A možda je baš to ono što nam treba – vraćanje na početak, da ponovno krenemo ka putu ostvarenja cilja, ali na možda malo drugačiji način. Neki budu toliko ljuti da ne žele nastaviti igru, odustaju od cilja. Koliko smo puta spoznali da je vraćanje na početak zapravo nova prilika i da stvari mogu ići drugačije, možda i bolje. No, gledajući i druge koji hrle za svojim ciljevima, katkada želimo ostvariti svoje prije njih. Na kraju igre, netko je pobjednik, a ostali gubitnici jer je taj jedan prvi stigao do cilja. No, igra kaže Čovječe, ne ljuti se! Možemo igru ponovno igrati i ishod može biti drugačiji.

Tako je u životu – nekad smo pobjednici, nekad gubitnici, ali možemo ponovno igrati. Možemo si ponovno dati šansu postaviti ciljeve i ići prema njima i ne treba nas ljutiti što će netko možda prije nas uspjeti jer to i jest život. Kad bismo bili manje ljuti na druge i same sebe, možda bismo mogli sagledati život na drugačiji način. Možda bismo bolje razumjeli sebe i druge i prihvaćali poraze.

Koliko smo spremni igrati igru života, ostvarivati ciljeve, a ne biti ljuti na to što nam je netko poremetio put ka cilju? Koliko smo spremni prihvatiti poraz? Je li poraz razlog da se ljutimo na druge? I taj drugi je zaigrao prema svom cilju i stremi ka njemu isto kao i mi. Život i je poput kocke… koliko god planirali, ne znamo tko ili što će nam stati na put. Razumijevanje drugih i nas samih najveća je misterija života. Kompleksnost ljudskog bića toliko je nejasna da si postavljamo često brojna pitanja, na koje bubamo odgovore ili ih jednostavno ne znamo. Neki ljudi vjeruju da se sve događa s razlogom, neki uspijevaju prihvatiti puno toga što im nosi život, a jedan poznanik, koji je boravio mjesec dana u indijanskom selu, rekao mi je da Indijanci uopće ne percipiraju niti jedan dio svog života kao negativan, već naprosto vrednuju život u njegovoj cjelini kao apsolutno dobro i zapravo ne mogu razumjeti zapadnjake koji u svom postojanju ne cijene svaki dio svog života, odnosno smatraju dijelove života kao što ih zovemo crnjaci ili badovi.

Kao polaznica treninga neurolingvističkog programiranja otkrivam i prepoznajem neke nove dimenzije komunikacije i odnosa među ljudima. Prepoznajem često koliko ljudi u komunikaciji padnu pod ego i odnos odlazi u drugom smjeru od cilja koji je zadan. Načelo Mapa nije teritorij ukazuje na činjenicu kako ljudi u međusobnoj komunikaciji imaju svoje mape, svoju autentičnost, svoju osobnost, a stvari o kojima razgovaraju gledaju iz svoje perspektive. Tu stvar o kojoj raspravljaju je teritorij te u želji za postizanjem cilja na tom teritoriju, trebaju biti svjesni da je potrebno postići takvu dimenziju komunikacije koja će donijeti zajedničku dobrobit. Ako imamo zajednički cilj, dobro je da se potrudimo postići komunikaciju koja će nas do tog cilja dovesti.

Komunikacija je fenomen. Ona je predmet znanosti i praktičara koji nastoje kroz razne pristupe, metode i tehnike ostvariti jedinstven cilj – postići bolje razumijevanje među ljudima. I ako se vratimo na našu igru života uz jedinstvenu poruku Čovječe, ne ljuti se! probajte zamisliti koliko bi kao pojedinci i društvo napredovali. Jer ljutnja razara, prvo nas same, a onda i druge i to do neslućenih razmjera.

Ljutnja je emocionalna reakcija, koja može biti izazvana objektivnim događajima, ali i iracionalna, nerazumna izazvana autosugestijom. Kad je prikladno izražavamo, radi se o zdravom osjećaju. Relativno je stabilna i trajna osobina koja usmjerava ponašanje u različitim društvenim situacijama, a očituje se u doživljaju srdžbe ili gnjeva, u nasilnom ponašanju, negativizmu prema autoritetima, namjeri da se nekoga fizički ili psihički povrijedi.

Ljutnja je emocija frustriranosti kada je osoba spriječena u postizanju ciljeva, onemogućena u onome što pokušava raditi ili nekim tko osobu sprječava, onemogućava ili pokazuje premalo obzira u onome što osoba pokušava postići. Ako se čini da se frustracija može ukloniti, barem u određenoj mjeri, ljutnja frustriranu osobu čini agresivnom i osvetoljubivom.

Nitko nije savršen, ali probajmo se manje ljutiti.

Foto: Ines Novak (osobna arhiva)