Ines Novak: Mobitel – suvremena odgojna metoda?!

Pratim objave nekih roditelja u Facebook grupama i slušam, a i vidim povremeno roditelje koji guraju djeci mobitel u ruke u razno-raznim situacijama ne bi li ih, kako smatraju, smirili, primirili, obuzdali… ili postigli cilj poput obući ili obuti dijete, nahraniti…

Jedna je mama, pokušavajući valjda biti simpatična, napisala u svojoj objavi da nema mobitela, ne bi mogla obući dijete. Druga piše kako je jedini način da nahrani dijete taj da mu pusti nešto na mobitelu. Treća je pitala za mišljenje o tome je li u redu svom 13-omjesečnom djetetu dok ga doji pustiti malo na mobitelu nešto kratko da poprati. Ima još puno sličnih priča.

Psiholozi su jasno napisali zašto nije dobro malu djecu izlagati ekranima, no, neki roditelji to nikako ne mogu ozbiljno shvatiti i nalaze razno-razna opravdanja, a najčešće da to rade i drugi. Pa, gospođo, nema problema, samo Vi dajte! Okrenite se malo oko sebe pa ćete vidjeti kakve se sve bedastoće događaju kad su u pitanju djeca i mentalno zdravlje djece odnosno razni poremećaji i devijacije. Ma, nooo, nikako to nije vezano uz izlaganje djeteta ekranima uz dodatne roditeljske pogreške i propuste. To je kriv sustav, vrtić, škola, grad, država…

Nadalje, ne bih se usudila staviti to kao pravilo, ali može se reći da roditelji koji koriste mobitel kao odgojnu metodu nerijetko zglajzaju i u drugim područjima odnosa roditelj-dijete. Uzmimo npr. izjavu mame da ne može obući dijete bez mobitela. Probajmo malo dublje ući u temu. Oblačenje je dnevna obveza. Ovisno o starosti djeteta, oblačenje može raditi roditelj, dijete uz pomoć roditelja i, u konačnici, samo dijete kad usvoji vještinu koja prelazi u naviku. Tako proces oblačenja ulazi u proceduralno pamćenje, postaje svakodnevna navika, rutina. E sad, obzirom da mama gura djetetu u ruke mobitel dok ga oblači, dijete nije ni svjesno procesa oblačenja (povlačim u ovom trenutku sličnost s oblačenjem lutke). Naravno da nakon izvjesnog vremena dijete stvara naviku buljenja u mobitel pri oblačenju (kojega nije ni svjesno) i naravno da mu to postaje normalno. E onda odjednom dolazi do čuđenja te iste majke kako se dijete neće samostalno oblačiti i kako ima cirkus prije odlaska u vrtić. E, mila majko, ne znam na koji način razmišlja ta i slične materešine koje bi, valjda, najrađe, da se odjednom u glavama njihovih predškolaca, a i starije nesnošljive djece, stvori mehanizam koji će ih izbaciti u životnu orbitu sa znanjima i vještinama tako da ih više ništa ne trebaju ni pitati, da ih baš i ne trebaju, a po mogućnosti i da im pomognu riješiti njihove životne neuspjehe. Ne, ne šalim se kad vam kažem kako neki roditelji traže razumijevanje od vlastitog malog djeteta za njihove emocionalne drame.

A mobitel za stolom dok se jede odnosno dok bi se trebalo jesti? Najčešće taj proces i ne ide u smjeru zadovoljavanja djetetove potrebe za hranom. Pa čitam ili slušam kako dijete neće BAŠ NIŠTA jesti. Kako NIŠTA?! I što onda jede? Hm… Pa… čokolino hoće… kiflu… flips… kekse… Ma dajte, molim vas, to su apsurdi, osim ako nije u pitanju stvarno neki medicinski poremećaj. Linija manjeg otpora! Pa ja se pitam, jesu li ti isti roditelji svjesni koliko uništavaju zdravlje vlastitom djetetu?! Naravno da takva loša prehrana utječe i na djetetovo ponašanje. Nebriga roditelja za uravnoteženu prehranu jest zanemarivanje djeteta i doprinos narušavanja njegova zdravlja. No, to se ne čini tako strašno, jel, jer ipak tutnu nešto djetetu u usta pa dijete ipak bude sito, a to je najbitnije: da je sito, ali ne i čime. Idemo i korak dalje. Najčešće djeca koja jedu mobitelom, pardon, koja jedu uz mobitel, nisu ni svjesna da jedu, da unose hranu. Pa što bi bila svjesna procesa jela za stolom?! Kao da je to bitno… bitno je da se nešto utrpa a kasnije će naučiti. Pa, da, odjednom će se samo probuditi jednog dana dovoljno zreli, samosvjesni i odgovorni pa će sjesti za stol i fino uživati u hrani i biti tip-top.

Uz ekran kao odgojnu metodu, nerijetko čitam kako neki roditelji očekuju od svojeg cca trogodišnjeg djeteta da ih razumije da kad dođu s posla ne mogu funkcionirati, posvetiti se djetetu i čude se kako dijete ima potrebu biti u njihovoj blizini, kontaktu, krilu… Kao, to je nesnosno i još k tome, nakon razumnog pojašnjavanja djetetu, dijete pokazuje negativne emocije – bude ljuto ili cendra.

Dakle, kuda ide ovaj roditeljski svijet? Nitko se nije rodio pametan i svi imamo jednake prilike za razvijati se u željenom smjeru. Pa ako nam je smjer za početak odgojiti zdravo i odgovorno dijete, onda se treba propitati što radimo po tom pitanju. Ima knjiga, savjetnika, stručnjaka, edukacija i online predavanja, a ima i program jačanja roditeljskih vještina u DOKKICI.

Prije par godina napisala sam jednu poruku koju smo tiskali na letke za program jačanja roditeljstva. Ona glasi „Ne postoji savršen roditelj, ali postoji onaj koji ima volju učiti biti bolji roditelj.“

Svaki roditelj koji je odlučio gurati djetetu mobitel u ruke u situacijama u kojima se dijete treba učiti nekoj vještini, jasno si je potpisao roditeljsku odbijenicu, a svoje dijete zakinuo za normalan razvoj. Takvi su roditelji s djecom kasnije upućeni, ako uopće imaju sreće da to postoji u njihovoj sredini, u program podrške, poput ovoga koji provodimo u DOKKICI. Dijete u najblažem slučaju, uz lošiji školski uspjeh ima nedostatak komunikacijskih i socijalnih vještina, a o najgorima ne želim ni pisati. Pustite mobitel kao odgojnu metodu – nikako ne znači da će dijete, zato što mu gurate smart phone, biti pametno.

Sve u svemu, životne situacije koje dijete prolazi uz roditelje i kako ih prolazi bit će resurs za dalje. U svim tim situacijama događa se učenje, iskustvo… Puno je tu posla, no, jedno treba imati na umu: bolje dati sve od sebe dok je dijete malo, da ga nemate za petama i kad odraste.

Završavam s jednom inspirativnom Fredericka Douglassa: It is easier to build strong children than to repair broken men.

Foto: Ines Novak (osobna arhiva)