Udomiteljstvo: Udomljena djeca, Zorica i Stefanija, danas mlade žene kojima se život promijenio na bolje

– S tetom imam 20 godina radnog staža, iako odavno nisam u sustavu udomiteljstva. Udana sam i majka dvoje djece. S njom imam jako lijepu priču, kaže Stefanija Benak Stefi koja je udomljena s mlađim bratom. U tetinu su obitelj došli tri dana nakon njezina 8. rođendana.

– Tata je umro, a mama se nije mogla brinuti za nas. Došli smo kod tete i nismo mogli bolje proći. Brat je tada kretao u prvi razred, a ja u drugi, i zapravo smo počeli sve ispočetka, kaže nekada udomljena djevojčica danas mlada žena koja ima vlastitu obitelj i posao.

– Nisam imala pojma što je riječ udomiteljstvo. Nisam imala viziju toga što je to, gdje idem, gdje ću završiti i kako će to izgledati, objašnjava Zorica Mlađan Šitum koja je udomljena sa 17 godina te je u svojoj novoj obitelji provela četiri godine. I kaže danas, sa svojih 27 godina, da je tetin savjet najvažniji. Ne prođe dan, a da se ne čuju.

– To me iskustvo jako promijenilo kao da sam se ponovno rodila. Teta mi je uvijek govorila: „treba ti vremena“. Samo mi je pričala i pripremala me za samostalni život. Dala je maksimum od sebe i vjerovala je u mene da ću uspjeti, objašnjava ova mlada, vedra žena koja je uspješno završila školovanje, zaposlila se i radi te ima svoj dom.

Kao i Zorica, tako i Stefi ima dobar odnos sa svojom tetom koju, kaže, njezina djeca nazivaju bakom, a one se viđaju svaki dan.

– Mi smo vam kao u komičnoj seriji „Svi vole Raymonda“, živimo blizu jedni drugima i stalno smo zajedno. Nikad nisam bila više od 20 minuta udaljena od svoje tete. Uvijek gledamo da smo si blizu. Od kada sam se od nje odselila svako jutro imamo ritual – prije nego odem na posao donesem joj pogačicu s čvarcima i popijemo kavu. I to je svaki dan tako. Imala sam njezinu podršku kao dijete, a imam ju i danas, priča Stefi koja kaže kako su ona i brat imali lijepo djetinjstvo i uspjeli su postati svoji ljudi.

Zorica se prisjeća trenutka dolaska u obitelj nadomak Osijeka – kuća je bila puna djece.

– Sve mi je bilo jako čudno, taj neki novi svijet, normalna obitelj. Teta nas je vodila svugdje na izlete, kupanja, koncerte, u Zagreb. Bilo je super, bilo nas je puno i bili smo baš dobra ekipa, kaže i dodaje:

– Moji udomitelji, ja ih tako ne zovem – to je moja obitelj, da se oni nisu toliko trudili oko mene, davali mi toliko ljubavi, podrške, guranja naprijed, pripremanja, teško da bih uspjela promijeniti život, postati pozitivna osoba, školovati se i zaposliti – jednostavno imati svoj život kaže Zorica koja razvija svoju kreativnost, u slobodno vrijeme piše poeziju i priče, voli glazbu i svog bijelog mačka.

Stefanija kaže „ja sam tetina i ona je moja, za cijeli život“ – Od prvog dana kada smo brat i ja ušli u njezinu kuću, bili smo prihvaćeni kao dio obitelji. Nikada se nije pravila razlika između tetinih sinova i nas. Kad sam prvi put ušla u tetinu kuću, kad sam sam spavala u čistom i mirišljavom, i kad sam ugledala krempite koje je napravila za nas, dobila me je za cijeli život, prisjeća se Stefanija koja kaže kako djeca osjete kad ih udomitelj prima otvorenoga srca i uma. Smatra da se tako ljubav razvija obostrano.

S time se slaže i Zorica: – Ta ljubav nema cijenu, kao ni to kad udomljeno dijete uspije u životu, osnuje svoju obitelj, ima svoj posao i svoj krov nad glavom – gdje ćeš bolje od toga. To je najbolji poklon udomiteljima.

Više o udomiteljstvu možete saznati na poveznici Centra za pružanje usluga u zajednici Klasje Osijek koji provodi projekt „Podržimo i osnažimo dijete i obitelj“, sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda: https://klasje.hr/promotivni-materijali-o-udomiteljstvu-za-djecu/. Projekt je vrijedan 5.987.667,50 kuna i u potpunosti financiran iz Europskog socijalnog fonda. Sadržaj materijala isključiva je odgovornost Centra za pružanje usluga u zajednici Klasje.

Foto: Pixabay (ilustracija)