Ćiro vašem autoru: “Sine, u koju god ti i ja birtiju uđemo, postat će reprezentativna!”

– Sine, idemo nešto negdje popit? – Ne znam gospon Blažević gdje!? Sve oko nas nisu baš reprezentativne birtije, jedino da odemo negdje prema centru!? – Sine, pa gdje god uđemo ti i ja postat će reprezentativna birtija – kazao je ‘trener svih trenera’ Miroslav Ćiro Blažević vašem autoru negdje ’02. godine, na početku svog mandata u Gradskom vrtu, a pošto smo se sreli na ulici, ono baš – nigdje.

Puno je novinara koji vam mogu ispričati nevjerojatne priče sa Ćirom, još više onih koji su svjedočili nevjerojatnim događajima i anegdotama s ‘trenerom svih trenera’, bili s njim uključeni u povijesne trenutke hrvatskog nogometa, ali i u Osijeku je Ćiro obilježio jedno kratko razdoblje, svojim postupcima čak revolucionarno mijenjao pristup novinara radu. Nisu se vaš autor i Ćiro družili toliko da bi ‘zatvarali birtije’, što Ćiro nikada i nije činio. Kava i kola, barem pokraj mene, bili su njegova ‘cuga’, ali je Ćiro i Osijek i Gradski vrt, tada već prisutnih domaćih europskih uspjeha, stavio na hrvatsku kartu ozbiljnog i medijima zanimljivog nogometa. U tih par mjeseci NK Osijek je izrastao i unatoč kasnijim posrtanjima svejedno ostao vrh domaćeg zanimanja. Svakako, sa Ćirom je svaki trening bio ‘press konferencija’, potpuno se promijenio pristup i rad svih nas novinara. Ćiro je jedan od onih koji su u svega nekoliko zahvata i mjeseci rada, svojim postupcima, pojavom i pristupom, stubokom izmijenili živote brojnih u Gradskom vrtu i oko njega.

Godina je bila 1999. Ćiro još nije bio u Osijeku. Čvrsto je tada bio još uz HNS. Osijek ga je pozvao na utakmicu s West Ham Unitedom u London, kamo se Ćiro ‘spustio’ iz Manchestera, jer dan ranije Dinamo je igrao s Unitedom. U međuvremenu se u avionu s NK Osijekom ‘odigrala’ manja promjena popisa u smještajnim kapacitetima i Ćiri su promijenili hotel. Nitko mu nije javio. I večer prije utakmice Ćiro je stigao u Barbican hotel, a mjesta nije bilo. Za stolom u ‘lobbyju’ smo sjedili pokojni veliki novinar Tomislav Židak, pokojini veliki hrvatski poduzetnik s američkom adresom Toni Piršlin – i vaš autor. Židaku je već ‘iscurila’ baterija na mobitelu, Toni to nije ni nosio sa sobom i jedino se mojim mobitelom moglo poslužiti da se Ćiri nađe smještaj. Pokojni Piršlin imao je apartmane u Londonu, ali nije znao gdje su. Znala je samo njegova žena. Koja je bila na Havajima. Blo je to vrijeme bez besplatnog ‘roaminga’. Piršlin je iz Engleske nazvao hrvatskim mobitelom američke Havaje da pronađe apartmane u Londonu. Ne znam je li postojao ‘skuplji smještaj’.

– Sine, kako ti je ime? – pitao bi Ćiro koga od igrača čijeg se imena nije mogao sjetiti, a nakon što bi ovaj rekao ime, da ga Ćiro ne uvrijedi kako mu ime nije stigao zapamtiti, imao je spremnu i sljedeću rečenicu… – Ma to znam, pitam za prezime.

– S kim pričaš? – pitao sam pokojnog oca, koji se smijao ‘od uha do uha’ poklapajući slušalicu telefona. – Ćiro te je zvao – kazao je, dodajući… – Nisi bio na treningu pa se, kaže, brine… – ponio je i moj stari na onaj svijet anegdotu sa Ćirom, a gdje je ‘trener svih trenera’ i mom tati iskazao poštovanje, rekavši kako je finog sina odgojio, mislio on to tada ili ne.

– Koliko sine gore ima dama? – pitao je Ćiro vašeg autora prije nego ćemo se popeti u ured Jutarnjeg lista, za kojeg sam tada radio, a u kojem je Ćiro 2002. godine bio kolumnist. – Mislite u uredu ili na cijelom katu? – pitao sam. – Sve sine, na katu… – uzvratio je. I nije bitan broj dama, već je bitno da je Ćiro otišao do kioska Tiska i kupio sve čokolade koje su imali, da ne bi manjkalo kada se popne na kat. Svaka je dama dobila čokoladu, svaka.

– Sine, što si pisao danas o meni? – Ono što ste mi rekli, ono o čemu smo razgovarali, sjećate se!? – Znam ja to sine to, nego me zanima onaj dio u kojem me raz*ebavaš! …nasmijali smo se grohotom, obojica.

I koliko god koja od ovih priča imala ozbiljan karakter, razumjevanja radi, svaka je završila smijehom. Sve sa Ćirom je bilo pozitivno.

– Kad’ budem odlazio iz kluba, znat ćete. Svima ću podijeliti kravate… – najavio je Miroslav Blažević novinarima u Gradskom vrtu 2002. godine, što je učinio nekoliko mjeseci poslije, donijevši na podlaktici nekoliko desetaka kravata, dajući svakom po jednu, osim doajenu osječkog sportskog novinarstva Dragutinu Keržeu, kojem je dao više odabranih.

Vaš autor ima kod kuće već 20 i više godina jednu šarenu, Ceruttijevu.

Foto: Vlado Kos, Alan Srčnik, (osobna arhiva)