Tko sam ja? – pitanje o kojem bi trebalo češće promišljati i tema o kojoj bismo trebali podučavati mlade!

Prije par dana, pripremajući sadržaj radionice za srednjoškolce, pogledala sam na internetu prilog u kojemu je novinarka na ulici postavljala pitanje „Tko si ti?“ mlađim sugovornicima odnosno „Tko ste Vi?“ nekim starijim sugovornicima. Neki od njih su na prvu zanijemili, neki su izjavili kako je to prilično teško pitanje, jedan sedamdesetogodišnjak izjavio je kako još uvijek nema odgovor na to pitanje, a nekoliko njih je nabrojalo par svojih karakternih osobina. Sve u svemu, pitanje o vlastitom bitku, osobnosti, personality-u za mnoge je prilično teško. No, to nije čudo, obzirom da smo odgajani i obrazovani u sustavima u kojima se nije dovoljno jasno promišljalo, razgovaralo i djelovalo u smjeru osobnog razvoja, osim eventualno u kategoriji pitanja „Što ćeš raditi u životu?“.

U našem odgojno-obrazovnom sustavu postoji međupredmetna tema Osobni i socijalni razvoj.  Kad se radi o tzv. međupredmetnoj temi, iskustvo govori kako to za učenike, ali i nastavnike, nije sretno rješenje. I tako, ako mene pitate, ali i mnoge druge koji se bave pitanjima kvalitetnog obrazovanja, tema osobnog i socijalnog razvoja jedna je od najvažnijih tema suvremenog obrazovanja djece i mladih. Učitelji i nastavnici provode ju onako kako znaju i umiju, a njena provedba ovisi o osobnim kompetencijama učitelja odnosno nastavnika.  A što mislite gdje su oni učili o ovoj istoj temi? Na fakultetima sigurno nisu. Eventualno su se neki, uglavnom samoinicijativno, odlučili dodatno usavršavati.

Je li vam netko nekad postavio isto pitanje – „Tko ste Vi?“ ili „Tko si ti?“. Ako i nije, kad ga pročitate sad, kako se osjećate, što vam pada na um? Je li pitanje teško ili odmah imate odgovor? Dok neki ne razmišljaju o ovoj temi, drugi misle da spada u filozofska naklapanja, ali ima, srećom, i onih koji se prilično i poprilično bave ovom temom na razne načine.

„Tko sam?“ – nesvakidašnje pitanje odlična je polazišna točka za korizmenu ili, pak, životnu kontemplaciju. Otvara priliku prokopati po svojoj unutrašnjosti i probati transformirati svoj život prema boljem samoostvarenju. Jeste li ostvarili što ste željeli, planirali? Jeste li se samoostvarili? Što biste još voljeli učiniti da se osjećate bolje, sretnije, potpunije, vrijednije, svrhovitije?

Kad bismo djecu podučavali na način koji bi omogućio iskustva ravnomjernih kognitivnih, emocionalnih, duhovnih i socijalnih poticaja, velika je vjerojatnost da bi se razvijali u samosvjesnije osobe, što bi ih vrlo vjerojatno dovelo i do samoaktualizacije – najvišeg stupnja ljudskog ostvarenja prema Maslowu. Samoaktualizacija se kao pojam koristi u psihologiji, filozofiji, duhovnosti i istočnim religijama, a definira se kao ostvarivanje svojih apsolutnih potencijala kao ljudske individue. Abraham Maslow je humanistički psiholog koji je svojom teorijom potreba želio istaknuti pozitivne karakteristike pojedinca i suprotstaviti se stalnom naglašavanju i proučavanju negativnih osobina ljudi. Maslowljeva hijerarhija potreba opisuje urođene potrebe svakog čovjeka koje ga usmjeravaju i motiviraju za određena ponašanja.

Za pitanje koliko smo se ostvarili ili pitanje „Tko sam ja” možda je ovo vrijeme pravo vrijeme. Možda današnja nedjelja može biti novi početak. Svaki trenutak može biti novi početak, ako tako odlučimo. Ako smo spremni odreći se nekih svakodnevnih stvari koje nas ometaju u bavljenju sa samim sobom, pravo je vrijeme da to i učinimo, jer vrijeme posvećeno putu ka sebi nikad ne može biti izgubljeno.

Želim vam čudesno putovanje ka Uskrsu!

Foto: Ines Novak (osobna arhiva)