Jeziva priča iz Baranje: Rođen je ’48. godine, sljedećih 59 godina bio zaključan u sobi…
D.J. je rođen ’48. godine prošlog stoljeća. Javnost je za ovog čovjeka saznala tek 2007. godine, u ožujku. Majka V. skrivala ga je od svijeta, zaključanog u sobu, s rešetkama na prozoru. Proveo je tako više od pola stoljeća, tek nekoliko stotina metar od belomanastirskog Centra za socijalnu skrb. .
Stravičnu priču o osobi koja je bez kontakta s vanjskim svijetom provela život, donosi Večernji list, dodajući kako je to saznanje potreslo Baranju, Hrvatsku. Jer, u Ulici Vladana Desnice u Belom Manastiru, piše Večeenji, na broju 26, čovjek za kojeg nitko nije znao i koji za nikoga nije znao, proveo je 59 godina.
Znali su mještani, piše Večernji, s vremena na vrijeme, noću, pod upaljenim svjetlom u kući, vidjeti siluetu muškarca, no nitko pojma nije imao da je to sin kojeg je majka zatvorila i skrivala. Štoviše, susjedi s kojima su novinari razgovarali ’07. godine, tvrdili su kako D.J. nisu nikada ni čuli ni vidjeli. A podatak o ‘dobrom skrivanju’ potvrđuje i činjenica kako ga nikada nije vidjela čak niti supruga njegova brata, koja je živjela na istom kućnom broju, u istom dvorištu. Osim par članova obitelji, za njega nitko nije znao.
D.J. nije nikada upoznao druge ljude, nije izlazio iz kuće…, bio je 24/7 u svojoj sobi. Iz sobe je morao proći pokraj kroz kuhinju u kojoj je spavala majka. Vrata sobe bila su zaključana. Tek navečer bi se zakratko otvarala. Majka ga je tek tada puštala u kuhinju. I tada su slučajni prolaznici mogli vidjeti siluetu. Uvijek je, piše Večernji list, sjedio. Vidjeli su samo siluetu s leđa.
Od smrti oca, 20 godina je D.J. jedino vidio i čuo svoju majku. Nije imao TV, radio…, nije znao čemu služi kupaonica. A kada je majka umrla u veljači ’07. godine, stravična je priča izašla na svjetlo dana.
Bio je najstariji sin bračnog para. Razbolio se kao dječak pa su ga, smatraju mještani, zbog sramote roditelji zatvorili i sakrili. Dječaka su potom svi zaboravili.
Ime mu je posljednji puta evidentirano ’78. godine prošlog stoljeća. Kako piše Večernji list nadalje, tadašnja invalidska komisija u Osijeku, 7. ožujka je zabilježila da je, kao četverogodišnjak, liječen na Šalati. Spominje se i otpusnica dječje klinike Rebro, iz 1963., kada je nesretnom dječaku dijagnosticiran teži stupanj mentalne retardacije. Stručnjaci su tada naveli da ne govori, iako dobro čuje. Opisali su ga kao mirnog, plačljivog i duševno zaostalog. U dokumentu se također navodi da nije završio školu, da živi s majkom te da mu je potreban stalni nadzor, piše Večernji list.
Majka je bila belomanastirska gospođa, dama, nosila šešire i svilene rukavice, bila gospođa završene gimnazije, a otac inženjer arhitekture. Majka je bila Mađarica i jedno što je D.J. naučio bio je mađarski jezik.
Posredstvom Centra za socijalnu skrb, D.J. je ’07. godine smješten u udomiteljsku obitelj u Kneževim Vinogradima. Prvih desetak dana je, svaki put kada bi netko ušao u njegovu sobu, navlačio pokrivač preko glave. Situacija se kasnije popravila.
Zašto se sve to dogodilo? Tajnu su roditelji ponijeli sa sobom…
Foto: Pixabay (ilustracija)
