Ivana Erhardt Draganić: Skupi se tu i budi dobra dok večernju tišinu para kloparanje kotača teretnih vagona

Što je smisao života?

Puno smo čitali, puno pjesama slušali, puno filmova gledali… Živeći svoj život učili. Padali i ustajali se… Razmišljali. Bili u dvojbama. Vezano uz očekivanja drugih i onoga što sami od sebe očekujemo, onoga što želimo, što sanjamo.  Možda moj put, nije kao tvoj put ili kao put većine. Koji je moj smisao ovdje na Zemlji? Od vremena rođenja do trenutka napuštanja fizičkoga tijela? Iza nas je 8. mart – Dan žena. Iza nas je svojevrsni smak svijeta jer su prošli tjedan pale društvene mreže. Jesmo li primijetili nešto?

„Vidiš li gde sam to sad, u kom sam dobu?/Čudne mi ptice, da znaš, snovima jezde./Jer, još sam suviše mlad da mislim o grobu,/a već sam suviše star da brojim zvezde…“ (Đorđe Balašević, Za treću smenu, 1982.)

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Bila sam drugi razred osnovne. Nova ploča svirala je na grundingovom hi-fi i krenula je ta pjesma… I vrtila se u toj mojoj maloj glavi. Mala glava do tada nije razmišljala o smrti. No tada je počela. Jedne večeri mama i tata bili su na nekoj zabavi. Čuvala nas je omama Gaga. Igrale smo se sestra i ja. Pojele večeru i pogledale crtić prije Dnevnika. Gaga nas je spremila u pidžame, ispričala nam priču u našoj dječjoj sobi, uvečer – ljubičastoj. Zaglušno kloparanje kotača vagona remetilo je večernju tišinu i na momente prekidalo priču, kao i sirene putničkih i teretnih lokomotiva koje su davale signale da prolaze stanicom Donji grad ili kreću u rikverc na sporedni kolosijek… A nas dvije smo ispitivale omamu Gagu kada će se mama i tata vratiti. Ona nam je rekla brzo, kada se budemo probudile, bit će s nama. Smirivala nas je uvijek mazeći nas po leđima, malo jednu, pa malo drugu. Ti njezini hrapavi dlanovi kako prolaze i zapinju po frotirnoj dječjoj pidžami bili su utjeha i mir. Ona je bila naš najveći anđeo čuvar – naša Gaga. Nebesko plavih očiju i ruku žuljevitih od rada u tvornici, izbrazdanih i od rada u svojoj bašči. Prije nego li smo utonule u san izmolile smo Anđela čuvara, dječju molitvu za nas i za sve koje volimo, posebno za mamu i tatu da se sretno vrate kući… Sestra je zaspala, a ja… ja sam se pitala jesam li suviše stara da brojim zvijezde i previše mlada da mislim o grobu. Čak sam i Gagu pitala, što to znači. O smrti nije pričati htjela. San te noći nije dolazio na oči, a mala je glava razmišljala. Previše razmišljala tako da je dočekala budna mamu i tatu. Jer se bojala da se neće vratiti kući… Što je smisao života?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Žena je čovjek. Žena ne treba živjeti u strahu od toga što je žena. Žena nije vreća za ispuhavanje. Žena nije vreća za boks. Žena nije ničija antistres terapija. Žena nije stroj za rađanje. I nemojte ju pitati hoće li roditi i drugo ili treće dijete. Nemojte ju pitati ni zašto nije imala djecu. Zašto je sama? Nemojte ju pitati kada će se udati, je li zaručena, zašto se nije udala. Ni zašto ganja karijeru, ni zašto je doma i odgaja djecu… Žena je žena. Bez obzira na to je li majka, je li supruga, je li baka, je li sama. Žena je žena. I ne mora biti ništa od navedenog, ako ne želi. I žao mi je što živimo u svijetu gdje žene pitaju jeste li u braku i imate li djecu. Žena je žena i ima pravo birati svoj put, ganjati svoje snove i živjeti život kako misli da joj najbolje odgovara. Smisao ženina života ne moraju uvijek biti brak i djeca. Svaka je žena jedinstvena! I voljela bih kad bi se to poštovalo. 

Život je divan. No život nije stao prošli tjedan kad su pale društvene mreže. Kad je većina smatrala da su im hakirani profili. Koliko smo ovisni o tom virtualnom prostoru, virtualnih života i virtualnih prijatelja, pitala sam se i sama. Baš sam i slušala predavanje o ovisnosti. Ovisni smo o lajkovima, o srcima, zagrljajima koje dobivamo za fotografiju, pjesmu, misao ili selfi koji smo objavili. O komentarima u kojima nas hvale, podupiru… O tuđim odobravanjima. O odobravanjima drugih koji nas niti ne poznaju. A učili su nas da ne živimo od odobravanja drugih ljudi… Tako smo primijećeni, imamo pažnju, živimo svoj virtualni život u virtualnom svijetu i virtualnoj zajednici. Svi žudimo za pažnjom, lijepom riječi, ljubavi, a sjedimo u svoja četiri zida – sami, i brojimo srca, zagrljaje, palčeve. Komuniciramo gotovo hijeroglifima. Dajemo onoliko koliko smatramo da virtualni prijatelji trebaju vidjeti. Doziramo se kako nama odgovara, stvarajući određenu sliku o sebi, u ta svoja četiri zida… I prihvaćamo doziranje drugih… Toliko željni ljubavi i pažnje, a nikad više usamljeni. Čuvajući se u svojim zidovima, pristajemo na površnost. Površne odnose, površnu komunikaciju u virtualnom svijetu. Manje lajkova, veća anksioznost i depresija.

Svi smo ljudi od krvi i mesa.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Život je lijep kad izađeš izvan zidova, u zagrljajima stvarnih ruku, u razgovorima gledjući se oči u oči, u osmjesima koji obasjavaju lica. Tu ima i lijepih riječi, iskrenosti, ponekad i onoga što ne želimo čuti. Ali dolaze od ljudi do kojih vam je stalo i kojima je stalo do vas. Kad izgovore vaše ime, kad vi izgovorite njegovo/njezino ime. Tu je ljubav…

Što je smisao života?

Ljubav. Barem tako ja mislim. Ne bih rekla da sam romantična. Nego vjerujem da zaista kad svemu u životu pristupamo iz ljubavi, živimo tu ljubav, svijet oko nas je ljepši i ima smisao. Tada sve ima smisao.

„Čuješ tišinu, taj zvuk? Prolazi vreme./Zuji i preti kroz noć, drhti k’o kobra./ Nemoj da načinješ sad ozbiljne teme,/dođi, skupi se tu i budi dobra…“

Vrijeme prolazi i o nama ovisi s koliko ćemo svjesnosti prolaziti kroz život. Živjeti ga u sada i ovdje. Jer prošlost je prošla, iz nje smo nešto naučili ili nismo. Budućnost, ne znamo kakva je. Ali iz naučenoga u prošlosti, ne moramo upadati u iste obrasce ponašanja, imamo izbor promijeniti se. Ne moramo strahovati od budućnosti. Biramo. Biramo i ozbiljne teme, ozbiljne odnose, biramo izaći iz vrtloga površnosti. Tu, u stvarnom životu, kucaju srca stvarnih ljudi. Koji žele znati kako ste. Koji žele da ih iskreno pitate kako su. Koji žele dijeliti stvarne živote. A ne živjeti u strahu hoće li imati ili ne prilike s vama to podijeliti… Dajmo svoje vrijeme… Dijelimo više u stvarnom svijetu…

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)