Ivana Erhardt Draganić: Voljela je svim srcem kao Balašević ‘lijepu protinu kći’

Godine prolaze, mi stojimo… Godine prolaze, jesmo li sretniji, jesmo li pametniji… stihovi su koje pjeva Bajaga. I dok se okreneš već si na pola puta. Naravno, ako računaš da ćeš doživjeti stotu. Što je malo sigurno… Gledajući familiju. Pogotovo švapski dio, s njihovim genima, mogla bih prevaliti 90-tu. Pa možda i dogurati blizu stote. Ako je sreće, gledajući te moje žene s mamine, švapske strane, glava mi može ostati bistra do samoga kraja, pod uvjetom da tijelo bude aktivno. No čovjek je sretan kad ne razmišlja o svom kraju, već živi život svjesno, sada i ovdje, uživajući u trenutcima koje mu donosi svaki dan. Godine prolaze, a mi ne stojimo. Mijenjamo se. Nitko od nas nije isti kao u dvadesetima, tridesetima, četrdesetima, pedesetima, i tako dalje… Prirodna je mijena i ona je uvijek stalna. Ako se čovjek ne mijenja, poput prirode, možda nešto ne štima. Svaki događaj, svaki teški trenutak, svaki lijepi trenutak, kreiraju nas. Kad čovjek dođe u zrele godine, često čujete da kaže „da mi je ova pamet bila u dvadesetima“. Možda bolje mudrost, koja nema veze s pameću, ali ima sa životnim iskustvom. U zrelim godinama, čovjek bi trebao biti zadovoljan i u miru sa sobom. U punoj je snazi da radi, bude mentor mladima na poslu, prenosi svoje znanje i uživa u svakom danu koji je pred njim. Internetima kruže mnogobrojne motivacijske poruke, među njima i ova „sada sam dovoljno zreo da me baš briga što ljudi misle o meni“. Ali čovjek kao čovjek, ne može se otrgnuti od toga što netko o njima misli. E pa iz ove perspektive, recimo mudre žene, iako ću biti mudrija tamo negdje s dvadeset godina više, mogu vam reći: što god mi činili, koliko god se trudili i dokazivali, ljudi oko nas imat će svoje mišljenje o nama koje baš i nema puno veze s nama. Stoga što nas briga! Odgovorni smo za sebe, za svoj život i odgovorni smo prema onom svom malom krugu velikih ljudi.

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Čak možda tri u jednoj. Bila je lijepa i mlada. Tamne kose, svijetle puti i nestvarno plavih očiju. Nema te nijanse neba koja bi opisala njezine oči. Zatočile bi sve boje plavetnila. I voljela je. Voljela je svim srcem, kao Balašević „Lepu protinu kći „lijepu, al’ sirotu“… U ono vrijeme, početkom 20. stoljeća njezini roditelji nisu joj ostavili mogućnost da bira. Birali su za nju. Izabrali su nekoga starijeg, ozbiljnijeg, sa zemljom, voćnjacima, vinogradima. Birali su umom. On je birala srcem. Tko je bio njezin izabranik srca, nikad nisam doznala. Prihvatila je svoju namijenjenu sudbinu. Nije se pobunila protiv roditeljske odluke, niti je koga proklela samo je više za sebe izgovorila „nadam se da nećete osjetiti kako je to kad vam oduzmu ono što volite“… Prihvatila je. Bila je dobra žena svome mužu, rodila mu je troje djece, i nasljednike zemlje koju su tijekom ugovorenog braka zajedno stekli svojim marljivim radom… Voljeli su rad na zemlji. Nasljednicima je zemlja oteta.

Jedna druga žena u mojoj familiji živjela je za druge, do samoga kraja. I stalno je to ponavljala: „žrtvovala sam se za vas“. Dugo je živjela. Ali se pitam je li uistinu živjela. Nije išla u kino i na zabave i druženja s prijateljima. A bila je duhovita, voljela se šaliti. Radila je na poslu, radila je na zemlji, radila je po kući. Bježala je od života u rad. Često sam se uhvatila s mislima kako je bježala od sebe same. Od tog svog veselog, vrckastog karaktera. Jer što će Retfala reći? Što će Retfala reći ako se dotjera, odjene svoju plavu haljinu, koja ističe njezine nebeskoplave oči, s gustom valovitom tamnom kosom rasutom po ramenima i osmijehom? Kako da ona uživa u životu, a familija je ostala bez svoga nasljeđa. Koga briga. Ionako ona nije kriva za sve što se događalo. A oni koji pričaju, pričat će ono što žele… A ona, nekako mi se čini da joj je na kraju puta bilo žao što istinski nije živjela. Jer svi su živjeli svoje živote, svi oni za koje se žrtvovala, a ona je voljela biti sama…

Treća priča je priča jedne druge kulture u našoj kulturi. I zaslužuje više redaka.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Zato živite punim plućima i s ljubavlju. Sve što činite, činite iz ljubavi i s ljubavlju, sve što radite, radite iz ljubavi i s ljubavlju. Jedini grijeh na ovom svijetu je ne živjeti život tako, s punim plućima. A sve što u nekim razdobljima života morate, zbog više sile, na koju ne možete utjecati, ali možete izabrati kako ćete to razdoblje proći, to radite s prihvaćanjem takve situacije sada i trenutno. Život je kao val, ponekad je miran, ponekad taman, ponekad divlji i silovit, ponekad nježan i raspršen, ponekad je visoko, a ponekad pada i uranja…

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)