16. srpnja 2024.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: “Ne želim još i pametni sat koji broji korake…”

5 min read
Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na drugoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

Neku noć sam sjedila na svom balkončiću, preciznije u dva sata ujutro. Brojala sam zvijezde. Brojanje ovaca sam prerasla. Dvije noći prije sam čistila. Čitala sam. Jednom sam treći put gledala lijepi film „Ti nisi ti“, s porukom: „vidi me, osoba sam od krvi i mesa, treba mi tvoja pažnja, tvoj dodir, tvoja nježnost, a ti me ne vidiš“; i dobrim citatom: „ Možda ćeš me jednog dana prestati kažnjavati što mi se toliko sviđaš.“, a kažnjava samu sebe jer smatra da ne zaslužuje ljubav. Svatko je vrijedan ljubavi (o ljubavi u nekoj drugoj kolumni). Pisala sam noć prije toga. I tako gotovo mjesec dana. Ustajem u mraku. Ne mjesečarim. Ne vadim hranu iz frižidera. Ne jedem u gluho doba noći. I mislim si – ah ta perimenopauza i ti hormoni! Uzgojila sam i podočnjake. Pa mi sad po internetima iskaču, osim reklama s trepavicama i podupiračima grudi, i one s nekim ljepljivim trakama za kapke, i još bizarniji s nekim kopčama koje zatežu oči pa sve izgledaju kao Kineskinje. „Mlađi i svježiji pogled“ reklama kaže. Na oko se zalijepi prozirna trakica i onda se kopčom sve nategne i zakopča u kosu. Što sve neće izmisliti… A što kad se otkači? Jedno oko padne, a drugo stoji zategnuto… Ne bih to vidjela da sam šutjela. Šutnja je zlato ponekad. Tako mi i treba kad danima spominjem te podočnjake i nespavanje, u prisutnosti svog mobilnog telefona. Tablete za spavanje ne iskaču… Dobro je da mi ne čita misli…

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Nedavno sam produžavala ugovor s jednim teleoperaterom pa mi je ponudio među darovima i pametni sat. Opirem se. Vidim svi ih nose, i simpatični su. Ali jednostavno ne mogu. Da mi zvoni poziv na njemu ili stižu obavijesti o porukama… Dosta mi je ove dostupnosti, mobilne. A i kako mjeri puls i broji korake, možda me samo izgasi ako ne napravim u danu više od deset koraka…

Ispričat ću vam priču…

Tamo negdje osamdesetih nosile su se one frizure stepenaste s dugim šiškama koje su padale na oči. Nešto kao što je imala Zana ili Kim Wilde. Imale su ih i moje sestrične. I jedna je taman bila u pubertetu i buntovna. Stalno su s njom razgovarali. I moja teta, njezina mama, i moja mama koja joj je teta, i omama Terezija, Gaga (koja je bila prestravljena pubertetom) i omama Rozina koja…, mislim da je ona samo gunđala nešto na švapskom sebi u bradu dok je u polutami retfalačke kuhinje na zajapurenom šporetu kuhala knedle sa šljivama i paradajz supu. A žene su imale kružok razgovora s tinejdžericom. „Gledaj me u oči!“, stalno su to tupile. Vikale, zapravo, a prije toga su nas djecu poslale u dvorište. Da ne čujemo te ozbiljne razgovore i ne doznamo što nas čeka za koju godinu. „Makni te šiške!“. Čulo se. „Ne žvači tu žvaku i ne piri balone dok ti pričam!“… I tako dalje… Uglavnom omama Rozina je došla i sjela u vrt te počela pričati kako ne razumije ove mlade, kako je čitala neku knjigu neke Sibile Weiss, i to jako davno, kad je bila djevojka, a čitala je o njoj u nekim novinama (to je bilo negdje između dva velika svjetska rata). Riječ je o nekoj vidjelici ili vidovnjakinji koja je predviđala budućnost. Ona je rekla, pričala je omama, da će mladi hodati sa zihericama kroz kožu i sa slikama po tijelu.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Da će ljudi hodati ulicama i razgovarati sami sa sobom. To je Sibila vidjela kad je gledala u budućnost pa je to i zapisala, ona ili netko drugi, svejedno je. Bilo je tu još nekih drugih čudnih stvari. Omama Rozina je o tome pričala i čudila se kako uopće moja sestrična hoda, kad ne može gledati kroz te šiške. A zamisli da još kožu buši zihericama. Bušile su se dodatne rupe za naušnice o ušima, ali to neko vrijeme nisu skužile zbog kose i skrivanja ušiju. Traperice je odjevala ležeći da ih može zakopčati kad sav zrak iz trbuha izvuče. To dugme je bilo napeto i samo čekalo da ga se ispuca kao iz malokalibarskog oružja. A onda je slijedio šok. „Dodaj mi ovu kutiju, tu kraj ove knjige“, pokazivala mi je prstom na policu. Uzmem kutiju u kojoj je držala iglu i konac, koji baš paše uz boju njezinih traperica. „Što ćeš šiti?“, gledam svoju veliku sestričnu, ja koja tek pokušavam doznati što je to pubertet, zbog kojeg se teta tuži mami, moja mama joj drži prodike, Gaga plače, a omama citira Sibilu koja priča o nekim ludim ljudima koji pričaju sami sa sobom šetajući po ulici. „Sad ću sašiti nogavice.“ „Molim?“. Jedva se sagnula da dohvati tu rasporenu nogavicu kroz koju je jedva provukla stopalo i nabrzinu ih je sašila. Da su u ono vrijeme bile skinny trapke, ne bi se toliko mučila. I da, ziherice je imala na torbi. I da, Sibila je bila u pravu, ljudi doista danas hodaju ulicama i pričaju, ali ne sami sa sobom već preko pametnih telefona ili satova, ali se čini kao da razgovaraju sami sa sobom.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Taj nesretni telefon koji se previše pravi pametan počet će, ako to već ne čini, i čitati misli. S tim se još nisam susrela. I dobro je. No. O tom nespavanju i čitanju misli. Nitko ne čita misli. Pa ni pametni telefon. Zato kažite sve što vam na srcu leži. Jer će možda jednom biti kasno. Zato govorite što češće svome djetetu kako je pametno i lijepo, svojoj prijateljici da je lijepa bez obzira na mali višak kilograma zbog ludovanja hormona u toj nesretnoj perimenopauzi zbog kojih su noći besane, a dani umorni i pospani. Svojoj najdražoj osobi na svijetu da je sam blagoslov i sreća i prekrasno biće. Svaki dan pošaljite ljubav. Nježnost. Pa i služeći se pametnim telefonom.

Služeći se pametnim telefonom po društvenim mrežama gledat ćete u bajke i lijepe slike, ponekad daleke od stvarnosti. Kose oči koje su prikopčane kopčama za kosu. Ono što drugi žele pokazati svijetu na svoj način. Svatko može kreirati stvarnost kakvu želi.

Zato ne želim još i pametni sat. Želim sat s dragim ljudima koje poznajem, i to u realnom vremenu, u susretu „oči u oči“, u stvarnoj komunikaciji, ne onoj zamišljenoj. Da ih pitam „kako si?“ i čujem zaista kako su. Bez pametnog telefona zbog kojeg smo dostupni svima, i onima s kojima želimo biti u kontaktu i s onima s kojima ne želimo… Izbor je opet na nama. Svaki dan. Svaki dan biram ljubav. Gledajte i slušajte. Nemojte da vam opet citiram citat iz filma „Zelena knjiga“. Zaista slušajte.

Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

Facebook Comments