Ivana Erhardt Draganić: Nije bilo adrese više na koju bi stizala pisma koja je pisao…

„Živimo u svijetu gdje su pokopi važniji od pokojnika, brak je važniji od ljubavi, izgled važniji od duše. Živimo u kulturi ambalaže koja prezire sadržaj“, riječi su sir Anthonyja Hopkinsa. Vrzmaju mi se te dvije rečenice po glavi već duže vrijeme. I razmišljam kako da od njih učinim smisleni tekst. Zašto? Ljeto je vrijeme kada skidamo odjeću sa sebe, i suočavamo se sa svojim nesigurnostima. Zbog krivih nogu. Trbuščića. Mlohavih ruku. Rastegnute kože. Vage koja pokazuje previše. Male ili velike guze. Celulita. Bora. Možete sami nastaviti, a i ne morate. Dolazimo na plaže i skidamo se tako da nas drugi ne gledaju. Poneki bi najradije u odjeći ušli u rijeku ili more i pronašli osvježenje, samo da ne moraju otkriti to nešto što im smeta. I što više o tome razmišljamo. Što se više šalimo na račun svoga izgleda. To nas sve više opsjeda. Postajemo zatočenici. Postajemo sve više nesigurni. Sve više nezadovoljni. I sad ću ponoviti što sam već pisala. Tijelo je hram naše duše, treba ga njegovati, ali ne opsjednuto. Nije tijelo ono što nudimo svijetu. Iako neki imaju samo to. Njegujući dušu sjajimo ljepotom na van. I svi ti nedostatci manje su vidljivi.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

No, Ivana, lako je to reći kad živimo u vremenu gdje je ambalaža važnija od sadržaja. Gdje je imperativ vječne mladosti važniji od karaktera, nježnosti i dobrote. Gdje nas s interneta bombardiraju retuširane fotografije savršenih tijela. Gdje malo malo iskaču reklame koje nude zatezanje bora. Povećanja usana, povećanja grudi, smanjivanja svega što nam je preveliko. Naše je tijelo savršen stroj i dano nam je takvo kakvo jest. S pomoću njega naša duša skuplja kroz ovozemaljski život iskustva. Dano nam je takvo i da nas ojača. Da uočimo kako je važnije ono što nosimo unutar sebe. A ne to što nosi i što na sebi nosi. Ponekad je dobro staviti na papir sve što smo u životu radili. Od djetinjstva do trenutka kad to pišemo. Što smo sve naučili, što smo pokrenuli, koga sve imamo u životu ili smo imali. Sve lijepe i sve teške trenutke. Kako smo se u izazovnim vremenima nosili s onim što nam je došlo na životni put. Koliko smo puta padali i podizali se. Kako smo to činili. Taj nastavak nakon teškoća. Sve to su iskustva koja nas oblikuju i koja nam daju mudrost za buduće životne izazove.

Da osvijestimo kako smo reagirali i kako možemo reagirati. I da nisu postupci drugih i naši. I da ono što drugi misle o nama nije naše nego njihovo. Vrijeme danas, kada cijeli svijet imamo na dlanu zahvaljujući pametnim telefonima, izazovno je jer živimo sve više u virtualnom svijetu. Bez obzira što uživamo jedni s drugima, ako ne podijelimo to na društvenim mrežama, kao da se nije dogodilo. Propuštamo lijepe trenutke kako bi ih uhvatili pametnim telefonima i postavili na profile. To vrijeme skraćuje sekunde, minute ili sate uživanja s najdražima. Trenutke koje bi bilo lijepo da proživimo u sada i ovdje, svjesni ih. Pa onda stalno pregedavanje i prebrojavanje lajkova, tko je sve kako označio objavu. I izgubimo se u virtualnom svijetu, koji nas navodno povezuje, a gubimo kontakt s osobama s kojima jesmo. I uvijek nam je trava zelenija tamo na nečijem drugom profilu. U nečijem drugom životu. I uvijek je netko ljepši i zgodniji. I izgubimo kompas. Uvučemo se u vrtlog anksioznosti. Jer gledamo kako netko lijepo izgleda. Kako je netko nasmijan i uživa sa svojom boljom polovicom. I hranimo se tim sličicama i postovima. Hranimo onog lošeg vuka. Utapamo se sve dublje i dublje dok su oko nas ljudi kojima značimo, koji su nam potpora i koji su s nama unatoč svim našim manama, vole ih i prihvaćaju jednako kao vrline. I nesigurni smo jer smo nezadovoljni. Jer ćemo stesati svoje tijelo, jer ćemo maknuti bore, pa ćemo biti sretniji. Naći ćemo ljubav života… Možda. A, zapravo je dobro u sadašnjem trenutku. Kojega nismo svjesni. Imamo sve i unutar sebe, a i oko sebe. Lijepo je kad to vidimo. A treba gledati širom otvorenih očiju i ušiju.

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Moja omama Terezija bila je lijepa žena. Tamne kose, nebesko plavih očinu i svijetle puti. Ako ste čitali Snjeguljicu i sedam patuljaka, ona je opisom bila kao ta Snjeguljica. U jednom trenutku života imala je sve. Supruga, djecu, imanje – život. I dogodio se rat. Koji je supruga odveo na daleki front. Drugi je porod došao preuranjeno, za bombardiranja Osijeka, i ta djevojčica čudom je preživjela. Zaista je bilo čudo. Ta je djevojčica moja mama. Nedugo nakon njezina preuranjenog rođenja i borbe za život, krenule su pješice na put. Put koji sam već opisivala. S mojom mamom u jastuku, beba od šest mjeseci i tetom od dvije i pol godine čiju je ručicu čvrsto stiskala, išle su na sabiralište pa u logor. Provele su tamo godinu dana. Omama Terezija, naša Gaga, uspjela je preživjeti trbušni tifus. Uspjela je na životu održati moju mamu i tetu. Izgubila je svu kosu. Tijelo je bilo izmučeno od rada, a bez hrane. Sve su bile mršave – kost i koža. Moja mama, kad su izašle iz logora, imala je godinu i pol dana. Nije hodala. Nije mogla stajati na nogama. Tijelo je bilo slabašno. A vjerujem odlučno u preživljavanju. Oporavak je bio dug. Za sve tri.

Gaga je imala odgovornost pronaći način kako osigurati život svojoj djeci i sebi nakon logora. Njezin suprug tada se još vraćao s fronte. Nije bilo adrese više na koju bi stizala pisama koja je pisao, nije znao gdje su. Ona nije znala gdje je on. Život bez pametnih telefona. Život u kojem je lijepo imati vjeru da će sve biti dobro, iako se naizgled ne čini tako. I da je dobro. Čuvamo fotografije, još nisu izblijedjele. Mama, teta i Gaga koja je ćelavu glavu s kojim paperjastim pramenom pokrivala turbanom. Glava prevelika u odnosu na tijelo, kao i u moje mame, koja isto nije imala kosu. Godinama poslije, dvije štrkljave djevojčice, reklo bi se neuhranjene u haljinicama bijelim koje otkrivaju kvrgava golema koljena i tanke kao prut noge. A lica im krase osmjesi. I njezino lice s tragom nečega u očima – tuge, nade… Iskre života. Uspjela je pronaći posao, čak ga je i nekoliko puta u onoj državi i mijenjala. Podignula je svojim djevojčicama novi dom.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Pred ovaj Domovinski rat otpatila je i kuću. Razvela se. Rat je učinio svoje. Oboje su imali tramue, traume koje su od njih učinile neke druge ljude od onih koji su bili kada su se zaljubili i vjenčali. Je li tu bilo one prave ljubavi, ne znam. One koja ne odustaje, koja prihvaća, one u kojoj kad se duše prepoznaju ne odustaju jedna od druge i ostaju i grade zajedništvo dajući slobodu onome drugome da raste i razvija se, i prihvaća. Bira ostati, iako može otići i odustati kad poželi. Oni su odustali. Bila je samohrana majka, bez mjesečne alimetacije, s poslom u tvornici. Pa ipak, držala je dom urednim i čistim, odškolovala je svoje kćeri, stavila ih na životni put. Naučila ih je svim vrijednostima koje je i ona gajila. Da joj je bilo teško, bilo je. Kad bi se osvrnula unazad, bilo je situacija koje su joj ugrožavale život i sve je uspjela. Preživjela je dva rata. Bila je i teško bolesna, pa je izdržala. U 90-toj i 92. lomila je bedrenu kost, pa kuk, preživjela operacije i prohodala iako su nas uvjeravali da neće nikada hodati. Ali jedno znam, bila je nesigurna i puna strahova. Strahova zbog trauma. Nesigurna i povučena. Kao da je priznavala drugima da su bolji od nje, iako to nisu bili. Bili su samo glasniji, grublji… Ona je kroz život išla tiho i borila se. I stalno je radila. Je li kroz rad bježala od sebe same? Moguće je. Njezine su ruke bile kvrgave i hrapave. A toliko tople od davanja. Njezine nebeske oči smiješile su se dok je pričala priče. I trpila je, trpila je, a nije trebala. Nije kod drugih bolje, nije nitko bolji od nas.

Dok se god razvijamo, učimo, skupljamo iskustva, dok smo otvoreni za ljubav i ne smatramo da je ranjivost slabost već iznimna hrabrost… Dok god njegujemo dušu, svijetlit će i naša vanjština. I dat ćemo svijetu ono najbolje jer ćemo biti najbolja verzija sebe. Vjerujem da ono što dajemo, dobivamo i nazad. Kao bumerang. Dušu možemo nahraniti s mnogo toga lijepoga. Cvrkutom ptica u zoru. Toplim zagrljajem. Nježnim dodirom. Promatranjem lišća na vjetru. Promatranjem djece kako se igraju. Slušajući svoje voljene. Davanjem podrške i poštovanja. Odmakom od društvenih mreža koje ne hrane dušu. U većini slučajeva hrane našu anksioznost. To vrijeme koje smo uštekani, može se iskoristi na bolji način. Vjerujem u to. Konektirani smo sa svima, kroz slike i videa, a nikad usamljeniji… Pisuckanje i lupanje simbola nije komunikacija. Nije intimnost. Time se ne gradi odnos i ne upoznaje dubina ljudskoga bića. To je kao šušketanje papira kad otvaramo dar. Nismo došli do sadržaja jer nismo otvorili kutiju, samo smo odmotali celofan. A u njemu može biti svašta…

Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)