Ivana Erhardt Draganić: Bio je dečko s Bulevara. Ona djevojka iz Retfale.

Osmijeh Mona Lise – nije sve onako kako se čini. Zar ne? A postoji i film istoimenog naziva. Radnje smještene na početak 50-ih godina 20. stoljeća u SAD-u, na jednom koledžu za žene. Koledžu nakon kojega ne nastavljaju obrazovanje dalje kako bi gradile karijeru, tu završavaju. To im je priprema za svoju ulogu koja im je društvom dodijeljena. Ulogu idealne supruge. Postoji li idealno ili savršeno? Ne postoji. To znamo i toga smo svjesni, polazeći pri tome od sebe samih. I tu dolazi nova profesorica umjetnosti, koja je slobodna i koja ne razumije tu postavku. „Možeš biti i jedno i drugo. I žena s karijerom i supruga.“ Film o predrasudama, osudama, licemjerstvu, neiskrenosti, fasadi savršenoga života – društveno prihvatljivo. A nije sve onako kako se čini. Još donedavno žene su ulazile u dogovorene brakove kako bi se imanje množilo, kao i nasljednici. Prelazila je s oca na muža, kao svojina. To se promijenilo. Ljudi su se ženili iz ljubavi, barem si tako umišljam. No, i to se promijenilo. S vremenom. A današnje vrijeme je nemilosrdno. Tko će čekati da se zajednički nešto izgradi. Lakše je osigurati si status preko tuđih leđa. Ne osuđujem. Razmišljam naglas. I ljudi pristaju i na to, i to je uredu. Svatko ima slobodnu volju izbora. I zna što daje da bi nešto dobio. I obratno. Stvar robne razmjene. Ljubav? Što je to?

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Bilo je to davno. Prije više od pola stoljeća. Sretali su se u društvima na korzu. Korziralo se predvečer. Teški tramvaji zvrndali su kako bi se probili kroz razdraganu gužvu. Stajalo se, šetalo, razgovaralo, družilo. Tako su se upoznavali, kroz društva i druženja. I nastajale su brojne simpatije na tom osječkom korzu. „Bila je pametna, ozbiljna i imala je najljepše noge na korzu!“, ispričao mi je. Hofirao joj je. „Samo se smješkala, s tim zbrčkanim zubima i usnama koje su se tako smiješno, čudno i simpatično pomicale dok je govorila.“ Sreo ju je jednog jesenjeg popodneva s velikim medvjedom što ga je nosila u naručju i prvo što je primijetio bio je prsten na njezinoj ruci. „Pomislio sam udana je, i sigurno ima dijete kad vuče tog ogromnog plišang medu. Odmah potom sam si rekao, možda je razvedena i nosi taj prsten…“, nastavio je priču. Rekla mu je da je to dar za nećakinju. „Uh, kako mi je bilo lakše. Slobodna je. Imam šansu da me izabere.“ Doznao je kad ima rođendan i nacrtao se pred tvornicom gdje je radila s buketom crvenih kao venska krv ruža u točnom broju njezinih godina. „Bio je zgodan i uvijek nasmijan, duhovit i pametan.“, ispričala mi je. Stajao je pred tvornicom i tražio od portira da ju pozove. Znao je samo njezino ime. A tvornica je bila golema, s nekoliko OUR-a. Nije znao ni prezime, a ni što točno radi.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Došla je jedna imenjakinja, odmahnuo je portiru: „Nije ona“. Portir je okrenuo drugi broj. Stigla je druga, osmjehujući se s pogledom na golemi buket koji ga je prekrivao. „Nije ona.“ Portir nije imao druge nego zvati dalje po pogonima. „To je ona!“ Nervozno mu je rekao dok je prilazila. Ozbiljna, s najljepšim nogama s korza. I osmjehom koji je skrivao njezine lijepe, ali malo ukoso orijentirane prednje zube. Čestitao joj je rođendan i pozvao na spoj. „Nisam želio da ju ugrabi netko drugi!“, sa smiješkom je nastavio priču. „Imala sam dovoljno godina da me nitko ne može ugrabiti, ako ja to ne želim“, kroz smjeh kaže, s onim svojim lijepim i pravilnim usnama, ali pobrkanim prednjim zubima. Imali su dosta godina za ono vrijeme. Svatko je imao svoju karijeru. Svoju prošlost i prtljagu. Bili su samci. Nije da nije bilo zainteresiranih žena, uh bilo ih je možda i previše. Sve su ostale u jednoj kutiji DTR-ove košulje. Bilo je i zainteresiranih muškaraca, ali ne da bi se dala ugrabiti. Znala je da vrijedi kao biće. Ne kao objekt. On je imao bijelog fiću s nekoliko prijatelja. Na spoj je išao pješice. Bio je dečko s Bulevara. Ona je bila djevojka iz Retfale.

Živjela je s mamom, sestrom, omamom i otatom. Mama je bila stroga, doslijedna, pravog švapskog načina odgoja, reda, rada, discipline i pristojnosti. Skrivala se u poljskom wc-u i pušila one neke cigarete u mekom pakiranju narančastog omota s ljubičastom konturom žene. Omama je primijetila da se dimi kroz šupljikava drvena vrata i sva u panici dozivala je njezinu mamu, svoju kćer. „Kćer će ti se zapaliti!“ Provalile su vrata i zatekle ju kako sjedi i puši. Bile su uzrujane što puši jer da je to nepristojno za jednu damu. Pušio je samo otata. On je bio muškarac. A ona žena, žena koja je imala svoj posao, koja je bila samostalna.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

„Pratio sam ju nakon spoja do kuće u Retfali. Kad smo se pozdravili, maznuo sam joj onaj prsten s prsta.“, smijući se nastavlja priču. „To je bio prsten moje mame, koji je naslijedila, koji je skrivala u mom jastuku kad su nas vodili u logor.“ „Meni je prsten bio jamstvo da ću te opet vidjeti.“, rekao je sad njoj, ja više nisam bila u igri. Nisu se nikad svađali, sad si pomalo idu ponekad na živce. „Ponaša se kao neki deda!“, ali on i je deda, odgovorim joj. Na to se ona nasmije. Razumijem ju. Pitala sam ju da li se zaista nisu nikad svađali. „Nismo. Nije bilo potrebe. Sve smo se dogovarali zajedno.“, uzvratila mi je. Gradili su sve zajedno od nule. On je imao svoje veslanje i pecanje. Ona je imala svoje radničke igre na kojima je pucala iz puške, samostrela i pištolja. Imali su jedno drugo. Imali su prijatelje, druženja, i obitelj na prvome mjestu. A najvažnije, uvijek jedno drugo. S poštovanjem i potporom, s ljubavlju, rekla bih. Nije to romantika. To je sloboda izbora. Ostati i graditi kad je lijepo i kad je teško. Nije ljubav bajka. I nije zaljubljenost. Nego sloboda ostati kad znaš da možeš uvijek otići, i kad onaj drugi može uvijek otići. I želja da se onaj drugi uz tebe osjeća dobro i sigurno, u medu i mlijeku, i u oluji. Na tom su radili dečko s Bulevara i djevojka iz Retfale.

„Zaradi si svoj novac. Nemoj si dopustiti da ovisiš o muškarcu. Ne treba ti sponzor. Čuj dođu ponekad teška vremena, ali je to onda vaša zajednička odluka, stvar vašeg dogovora.“, rekao mi je davno. Znao je da je to moja sloboda. I da kad se prestane servirati za stolom pažnja i poštovanje, da imam pravo reći to, ustati se i otići ako se situacija neće promijeniti. Nije forsirao uloge. Dosta feministički za jednog muškarca. Nije se smatrao gostom u kući. Niti je rekao pomažem joj, umjesto toga govorio je radimo zajedno.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

To su dobri ljudi. Iskreni ljudi. Možda ih je iskrenost koštala više od dobrote u životu. No to su njih dvoje. I sreća je da su se našli zajedno. Da su kroz godine bili iskreni i puni poštovanja jedno prema drugome, da su si čuvali leđa. „Znaš, nemoj ljudima puno pričati što radiš i s kim si. Nemaju svi dobre namjere, i vole pokvariti“, rekla mi je nedavno. Biti dobar, ne znači biti glup i naivan. I ne vjerujem da dobri ljudi prolaze loše, možda u usporedbi s onim drugima. Onima koji to uzimaju zdravo za gotovo.

Nije sve kako vidite i čujete… Pogledajte samo Mona Lisin osmijeh…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)