Ivana Erhardt Draganić: Bilo je jedno drvo, izraslo iz ciglica, s jednom ljuljačkom…

Živimo u histeričnom vremenu. Nenormalnom dobu. Sve što je nekada bilo normalno, danas je naivno pa čak i smiješno, a ono nenormalno sada jest ili postaje normalno. Oko nas, blizu nas, u susjedstvu, u regiji, u svijetu. Vijesti ne pomažu. Stvaraju strahove, gorčinu, potpiruju nesigurnost. Cijene rastu, plaće slabo sve to prate. Strah je za egzistenciju, barem većinu. Potom stigne vijest o brisanju nacija s lica zemlje… Prostor medijski, virtualni zagađen je negativnostima. Lijepe stvari, ljudi, događaji, ponekad prolaze pokraj nas neprimijećeno. Na žalost to je tako. Težimo sreći. Tragamo za njom. Svatko na svoj način.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Razgovaram s prijateljima neki dan i dotaknemo se, između ostaloga, i toga kako živimo u vremenu bezbroj mogućnosti, sve nam je dostupno, mnogo toga je na „izvol’te“, previše je izbora – slažemo se. Generacija smo. Okusili smo život u nekom drugom vremenu, vremenu kada je izbora bilo manje, a suosjećajnosti i solidarnosti više. Preživjeli smo rat u Osijeku, i postali odraslima u novom dobu. S previše izbora dolazi do „gubljenja života“. Bit ću sretan/a kad budem imao/la ovo i ono, kad vidim piramide u Južnoj Americi, okupam se u moru na karipskoj obali, i dobijem mnogo lajkova za objavu na društvenim mrežama (kad vidim srce ispod slike…). S toliko mnogo izbora, zaboravimo što uistinu želimo i što nam treba, jer sve je nekako privlačno, i kad bismo ovo ili ono, ovoga ili ovu, sve što još nemamo nekako bolje izgleda i zvuči. Jedna prijateljica iz djetinjstva jednom mi je rekla vidjevši me kako kupujem čaše za pjenušac na Sajmu antikviteta: „A, još ti treba sakupljača prašine…“. Nasmiješila se. Imala je pravo. Eno ih, stoje. Poslužile su koliko je prstiju na jednoj ruci. Od toga dva puta za rižoto, a tri puta za ono zbog čega su kupljene.

Ništa ne traje. Ne želim reći da sve treba trajati vječno, ali s toliko izbora, što bi moglo trajati vječno? I gdje je tu sreća?

Ispričat ću ti priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Bilo je jedno drvo. U retfalačkom dvorištu. Raslo je iz ciglicama popločanog dijela. Prepuno bijelih cvjetova u proljeće i tamo je na užetu visjela daska. Ljuljačka moje Mame, moje tete Hildegarde, tete Marte i ujaka Rudija. Bila je to ljuljačka moje sestrične, moja, moje Sestre i druge sestrične. Trajala je. Na tom drvetu. I veselila nas je sve. Kao i puding koji je teta Hilda pravila svaki put kad bismo došli u goste. S višnjama iz tamnoga špajza u kojem su se miješali mirisi kobasica, brašna, masti i vanilije… Koji je bio poput drugog svijeta kad si u njega zakoračio iz tople kuhinje. Bila je tu i jedna mačka. Mačka omame Rozine koja se lijeno vrtjela na hoklici uz topao šporet. I svakoga proljeća skrivala u šupi pokraj nadstrešnice žutoga renaulta 4. Najčešće u ormaru s napušteni stvarima. U starim krpama koje su cijukale. Koja je sreća bila pronaći mačiće u svim mogućim bojama. Derali bi se iz petnih žila, čak ih je omama Rozina čula u kuhinji. I pozivala nas u red. Da ostavimo mačku i njezinu djecu na miru jer će ih odnijeti negdje drugdje. Prebacili bismo se na piliće. Te grudice žute poput sunca, koje su omame držale u kutiji, na toplom. I oni su cijukali, tako mekani. Cijelo proljeće. Dok nisu porasli za kokošinjac u dvorištu.

Toliko sreće na svakom koraku u tom retfalačkom dvorištu. I drugdje.

A ništa se promijenilo nije. Osim izbora, kojih je danas mnogo više. I godina, kojih je također mnogo više.

Sreća je tu. U zahvalnosti na svakom danu koji dođe i prođe. U mogućnosti da radiš, kuhaš, gledaš film ili čitaš knjigu, popiješ čašu vina s dragim ljudima, kavu s mamom i tatom. U svakoj bori koja se ucrtala na licu i kaže ti koliko si se puta smijao u životu, pa i koliko si problema riješio. Jer sve su to izazovi s kojima si se nosio bolje ili lošije. I griješio/la si. I to je u redu. Pa tko nije?! Pitam se koliko si možemo, ili još bolje, želimo pojednostaviti život. Krcam li vitrinu čašama da nadomjestim nešto? Praznine u životu? Nova čaša će uljepšati moj život kad budem iz nje pila pjenušac?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Čaša. Šalica, haljina, automobil, cipele, odijelo, putovanje, zahvati, frizure… Bilo što… Volim onu, možeš otići u najdalji kutak svijeta, možeš promijeniti svoj izgled iz temelja do neprepoznatljivosti, ali ne možeš pobjeći od sebe. Za to, e za tu promjenu je potrebno nešto drugo.

Možda krenuti od zahvalnosti i prihvaćanja.

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem najbolje vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)