Ivana Erhardt Draganić: Da mi je u onoj mladosti bilo samo jedno – jednostavnost

„Urna je tako mala… mislim, hoće li biti dovoljna? Hoće li sve stati?“, pita Julian organizatora pogreba. On mu odgovara, pokazujući rukama skupljajući ih na veličinu grude snijega: „Dovoljna je. Zapravo, ostane tako malo…“. Kamera krupnim kadrom pokazuje Juliana (djelić iz španjolskog filma Truman). Životni je to film…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Jedan bogati život, nestaje u prahu, i to u tako maloj količini. Svi dolazimo na mjesto u životu kad počinjemo razmišljati o tome kako smo živjeli i jesmo li zadovoljni. Točnije, dolazimo u godine kada se osjećamo mladima, kao da smo recimo, na početku 30-ih. S puno snage, energije, i već nekog životnog iskustva… Tako naš mozak misli, barem moj. A tijelo, tijelo ne prati to. Umorno je, spavalo bi duže, treba mu češće odmor. Razina hormona opada, ne samo kod žena nego i kod muškaraca. Ulazimo u tzv. „krizu srednjih godina“. Silno se želimo osjećati mlado. I svatko to prolazi na svoj način. I to je u redu. Svatko je od nas različit. Ima svoju slobodnu volju i mogućnost izbora. Tijela nam se mijenjaju, koža postaje opuštenija, bore izraženije, teško nam se pokrenuti za redovno vježbanje, odmor nas više privlači. A tu su još, iz moje ženske perspektive, promjene raspoloženja, pa neke bubuljice, pa dlaka gdje ne bi trebala biti, pa noćno vilenjanje umjesto spavanja, kada ni toplo mlijeko s cimetom, ni čaj od kamilice ne pomažu, pa toplina i rumenjenje kao nekada u osnovnoj školi, kad te prozove profesor pred ploču, a ti ne znaš, a svi te gledaju… Ponekad imam osjećaj da sam u vječnom PMS-u. Moja Šmizla kaže: „Ti si kao i ja – u pubertetu!“ Odgovaram joj: „Da, u drugom!“ I baš nekako je tako, kao drugi pubertet u kojem razmišljaš na drugačiji način. Ne smetaju mi bore, one su tu kao podsjetnik na smjehove i radosti. Pa i ona između obrva – mrštilica, ljutilica ili ćoravica. Smeta mi što još imam mnoge snove, a ponekad sve manje energije… Kad pogledam iza tih bora, mnogo je toga.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

San o arhitektici koja je do kraja srednje škole projektirala obiteljsku kuću i osmerokatnicu, rat, i rasplinuti san o arhitektici. Studij kroatistike bez ugledavanja što ću biti kad narastem… Mediji su bili izbor.Zanimljiva i bogata, a mogla bih reći i uspješna novinarska karijera preko Osječkoga doma do pozicije urednice na Desku Večernjega lista u Zagrebu. U tom vremenu i prijateljstva sklopljena za cijeli život, mnogo zanimljivih i dragih ljudi. Cijelo jedno bogatstvo na kojem sam zahvalna. Povratak u Osijek i žuti mikrofon RTL Televizije. Konstantno na terenima. Uzbudljivo i zanimljivo razdoblje. Kad pogledam unatrag vidim koliko je tu bilo učenja, ljepote, snalažljivosti, sposobnosti. Paralelno su tu bili brojni projekti, PR, suradnja s modnim časopisom Elle, pokretanje lokalnog portala, angažman na Studiju novinarstva. Posebno razdoblje pretvaranja ljubavi prema vinu u posao – kad sam otvorila Vinsku mušicu. Pa ju i zatvorila. I brojne peripetije s bizarnim nezgodama tijekom svih tih godina, kako ih je imenovala moja obiteljska liječnica. Mnogih počinjanja „od početka“. Mnogo dragih i manje dragih ljudi, da se ne lažemo. Mnogo dobrih i loših iskustava, da se ne lažemo. I sad pri završetku drugog studija – Geštalt psihoterapije, rad pod supervizijom. I još mnogo snova. Osim poslovno, i privatno je bilo svega. Nešto što sam žarko željela, nisam uspjela ostvariti. Ali i to je moj put u ovom zemaljskom životu. Nešto što je srcu milo, a i nešto što bih voljela da se nikada dogodilo nije. I svaka bora podsjetnik je na to.

Sad sam tu. Zahvalna na ovom prostoru OsijekExspressa gdje mogu podijeliti mišljenje, iskustvo, znanje. S ovim godinama. S borama koje ih nose. S radošću koja me nosi. S osmijehom koji nosim. Za sva ta iskustva, za sve ljude koji su još uz mene i ja uz njih na ovom putu života. Zahvalna.

Sad sam tu. I s ovog mjesta, iz drugog puberteta kad gledam, to je pravi, bogati život koji nosim. A u trenutcima proživljavanja svega nabrojanoga, nisam uvijek mislila kako je sve to jedno veliko bogatstvo. A zapravo, sreća je to. Sretna sam usprkos vječnom PMS-u, bubuljici i dlaki kojoj nije mjesto na mjestu na kojem su se pojavile. I sad si razmišljam samo o jednom. Da mi je u onoj mladosti bilo samo jedno – jednostavnost. Ona daje sreću i mir.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Tako puno kompliciramo. I jurimo za ispunjavanjem očekivanja koja u konačnici najčešće i nisu naša. Dokazujemo se kako vrijedimo, na različite načine. Želimo se svidjeti. Želimo pripadati.

A sve to. Sve to već jesmo. I vrijedni ljubavi, sreće, života, radosti, i uopće nije važno da se svima svidimo. Ionako imaju sliku o nama kakvu su stvorili u glavi bez da nas poznaju do dubine naše duše. I nije važno. Tko želi vidjet će nas. Važno je da se sviđamo sebi. I takvi jednostavno pripadamo. Vjerujem da svatko od nas ima svoj mali krug velikih ljudi. I samo je to važno. I da, da možemo biti što god poželimo. Bilo bi lijepo kad bismo sami sebe slušali, išli vlastitim tempom kroz život, naučili prihvatiti poraze kao iskustvo i proslaviti svaki i najmanji uspjeh. Makar sami sa sobom.

Možda je urna mala, i ostane iza nas tako malo što će u nju taman stati. Ali ostaje ono što dajemo svijetu svojom prisutnošću. Ostaje magnetizam kojim smo zračili i koji je dotakao ljude oko nas. Ostat će sjećanje kakvi smo bili s njima… I Thomas i Julian, kroz svoje dugogodišnje prijateljstvo, znaju najveću manu i najveću vrlinu, i ponosni su jedan na drugoga (španjolski film Truman).

Pogledaj se u ogledalo – i ugledat ćeš savršenstvo…

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem najbolje vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)