Ivana Erhardt Draganić: “Još samo pet minuta, molim te…”

Prvi tjedan nove školske godine – odrađen! Djeca se polako vraćaju u ritam školskih obaveza i izvannastavnih aktivnosti. Disciplina izvršavanja svakodnevnih zadataka nakon dva i pol mjeseca raspusta malo se teže uspostavlja. Pogotovo kad je riječ o aktivnostima na pametnim telefonima i tabletima. Praćenje brojnih društvenih mreža, a ima ih minimalno pet, plus još. Tu su još i različite igrice. Na kojima se troše minute, ali i sati. Roditelji stavljaju ograničenja na vrijeme koje djeca provode na internetu. Na pola sata u danu. A stavljamo li mi sebi ograničenja? Jeste li provjerili vrijeme provedeno na jednoj od društvenih mreža. I koliko ih zapravo imate? Pa kad sve to zbrojite – raspali se skoro jedna radna smjena.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Zbog prirode posla, društvene mreže su jedan od komunikacijskih alata, ima me na društvenim mrežama. Nekada sam na instagramu objavljivala o hrani koju sam pripremala i vinima. Dugo me nema na toj mreži. I ne nedostaje mi, ono skrolanje, od kojeg se zamućka u glavi. I FB sam svela na minimum. Lajkuša sam jer mi se često ne da komentirati. Vrijeme koje provedem na ta dva profila, zaokruži se na sat vremena u danu, ponekad i više. Što se sve u tih sat vremena može učiniti. Osim posla? Popiti kava s prijateljima. Skuhati i pojesti ručak (radnim danom kad se priprema nešto jednostavno). Usisati i oprati sve podove u stanu, ili oprati kupaonicu (za to treba i manje vremena), ili popeglati mašinu veša (nije da to volim, ali eto vremena), ili… Odraditi trening, uživati u kupki s mirisnim uljima, čitati knjigu, plesati, učiti strani jezik (u sat vremena svašta se može naučiti, a i brzo propričati ako se prakticira svaki dan…)…Razgovarati s prijateljicom koja je u Berlinu i koju viđam dva puta u godini… U osam dana, to je osam sati – jedno cijelo radno vrijeme, jedna smjena na poslu. Ali to je sat vremena, a sigurno je to vrijeme izgubljeno na društvene mreže još i duže. Zašto kažem izgubljeno? U redu je, spajamo se putem društvenih mreža i komuniciramo. Zapitajmo se kako komuniciramo. Komuniciramo li zaista? I što komuniciramo? I kad smo poželjeli s nekim od tih prijatelja iz virtualnoga svijeta sjesti i onako istinski se podružiti? S pitanjem „kako si?“, i očekivanjem iskrenog odgovora.

Ispričat ću vam priču…

S početkom kampanje šećerne repe u Šećerani počinjalo je naše odbrojavanje do polaska u školu. Mirisi iz Tvornice šećera i kandita na Frankopanskoj ulici u Donjem gradu najavljivali su povratak u škoske klupe i početak rapsodične jeseni.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Danas više nema ni tvornice, a i da je ima, adresa na kojoj je ne bi bila više u Donjem gradu. Nema ni kampanje, ni mirisa, ostale su samo breze duž Frankopanske ulice, svojih nježnih zlaćanih listova kako se lijeno granama podaju jesenjem vjetru. Kad smo s teškim torbama bili na putu do škole, pratili smo pogledima, dok smo rukama čepili noseve i usta, traktore kako s prepunim prikolicama svježih rezanaca šećerne repe izlaze iz tvornice i odvoze hranu na farme u okolici. Smrad je dugo ostajao za njima. Do farmi su se rezanici ocjeđivali s prikolica i ostavljali tragove na asfaltu. Preskakivali smo ih na cesti, da nam se ne uvuku u potplate cipela i patika. Da ne smrdimo u školi, da ne smrdimo u garderobi, da ne smrde naša kućna predsoblja. Čudan je bio taj kiseli miris. No to je bio naš početak školske godine. Nas klinaca iz ulica oko tvornice. Koji smo se do škole skupljali od vrata do vrata. Te ponekad na prvom kiosku kupovali stripove i žvake. Kad bismo imali koji ušparani dinar. U školi jednom na tjedan pet sati, ostalim danima po šest, ponekad i sedam. I subotom po četiri sata, ponekad i pet. U tri smjene, jutarnjoj, maleni u međusmjeni i popodnevnoj. Od 33 do 35 učenika po razredu, od A do D. Bilo nas je kao Rusa (nije politički korektno, ali tako se to nekad govorilo jer Rusija je bila zemlja velika; a danas je to Kina).

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Priča je to o osnovnj školi. U školi je bilo dobro. Kako i može biti. Učilo se i učilo, nešto smo i naučili, i tu smo danas gdje jesmo. Ali, nikad nismo imali dovoljno vremena. Ne za domaće zadaće. Nego za igru, a i televizor. Televizor je nekad bio prozor u svijet kao danas ti superpametni mobiteli. Bilo je prije podne svega edukativnog od vrtićke do srednjoškolske dobi. Branko kockica, KolarićuPaniću, Opstanak, Grizli Adams, različite emisije o znanosti… Obžavala sam onu o kemiji s Pepeljugom i otrovanom jagodom, a tu su bili i Smogovci, pa Sandokan, pa Planet Majmuna, Glazbeni tobogan, pa navečer razne krimi serije (tu sam već bila nešto starija), odvjetničke serije, i ona luda Murphy Brown… Bilo ih je mnogo zanimljivih, nisam sve nabrojala jer sam zaboravila nazive. Lijepili smo se za televizore i zaboravljali zadaće buljeći u tu šarenu golemu kutiju s tri programa, ako ih je toliko bilo. Bila je TV Zagreb 1 i 2, kasnije lokalna TV i MTV zbog kojega sam jurcala biciklom u srednju školu, u popodnevnu smjenu, uvijek na knap. Dnevnik se u kući obavezno gledao. U dječoj sobi smo imale svaka svoj pisaći stol i anatomsku stolicu, još u ono vrijeme. No školsku zadaću sam pisala za stolićem u dnevnom boravku. Radijus kretanja dva metra, na koljenima od torbe do stola, od stola do torbe. Imali smo tepih od zida do zida. A ja sam vječito bila u samtanim hlačama. Tako me mama odijevala. Sive ili smeđe, uvijek ona tanja rebra. I uvijek, ali uvijek, u listopadu dok se još nismo pravo ni zalaufali u školi, koljena na hlačama bila su dobrano izlizana, nekad je već nastala i rupa. Mama je kupovala one zakrpe i vješto ih prišivala. „Ništa od novih hlača! Koliko sam ti puta rekla da se presvučeš odmah kad dođeš iz škole. Nisu te hače za igru, one su za školu! I nema drugih!“, bio je odgovor kad sam rekla da su se hlače pokidale. Baš one koje smo krajem kolovoza s potkošuljama, gaćama i kojom majicom te jaknom (ako su rukavi na onoj od prošle godine bili za deset centimetara kraći), kupile na sindikalni kredit, kao i knjige i bilježnice za školu. A ona nije razumjela da je baš kad sam ostavila torbu počinjao Opstanak i da ga nisam mogla propustiti. Pa sam tako dva do tri sata živjela za stolićem u radijusu dva metra, s pogledom uprtim više u televizor nego u domaću zadaću. Brljala sam s lektirama, uvijek sam zaboravila i na knap čitala. Turke i povijest, ufff što nisam voljela. Zato sam matematiku rješavala prvu! I onda uz taj tv, domaću zadaću, mlatnem i ručak. I sve odradim, svo troje zapravo nesvijesno. Jesam zapamtila što iz Opstanka? Jesam li zapamtila pjesmicu napamet? Što sam to ručala? Ali, onda je dolazilo posebno vrijeme.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Vrijeme igre na ulici s prijateljima. Vrijeme? Što je to? Vrućina, hladnoća, vjetar, sparina – nevažno. Koliko ima sati? Nevažno. Samo na kraju dana čuješ mame kako s prozora dozivaju „Anamarija, dođi kući! Marko, da si se odmah nacrtao tu gore! Ivana i Vlatka, neću ponavljati više! Ako sad ne uđete u kuću, sutra nema van!“ A mi, mi smo cvilili: „Još samo pet minuta, mama, molim te!“ I poznavali smo se. Ta mala dječurlija. Bili smo osuđeni jedni na druge. I voljeli smo se, i svađali smo se, i, drurili smo se jedni na druge, i igrali smo se od svijesti do besvijesti, išli smo u goste jedni drugima na rođendane i druženja. I nismo tada gledali u televizore. Naša je igra uključivala puno razgovora. Komunikaciju. Pravu komunikaciju. Igrali smo se razgovarajući jedni s drugima uživo!

Danas djeca neće poderati hlače. Neće ih stići poderati. Njihovi prsti su prilagođeni tipkanju po telefonima i tabletima. Šute i bulje u taj mali ravni ekran dok jednu, dok su im prijatelji na prespavancu, dok pod velikim odmorom jedu sendviče, dok sjede na kavama u kafićima, ili na klupi oko škole. Šute i tipkaju. Sjede jedni pored drugih i razgovaraju porukama u različitim aplikacijama. Ne dižu glavu. Zaboraviš kako im glas zvuči.

Zaboraviš. Ne sjećaš se što si radio pola života. Svo vrijeme što si potrošio na društvenim mrežama, na virenje po tuđim profilima, objavama, komentarima, storyjima, … Kad dođe sudnji dan, i pita te Onaj što od gore vidi sve „Što si radio?“, odgovaraš: „komentirao i lajkao po društvenim mrežama“. On od gore koji vidi sve: „A trenutci?“ Ti/ja: „Kakvi trenutci?“ Onaj tko od gore sve vidi i sve zna: „Život su trenutci kad ostaneš bez daha!“ Ti/ja: „A?“

Želim vam da što češće ostanete bez daha očarani ljepotom života, što god to vama značilo.

Nije sve kako čujete i vidite…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)